Zamislite muziku iz filma “Oslobađanje”!
Zove Kokolo i kaže: za deset minuta budite kod nasipa, idemo na izlet u prirodu. Idete? Idemo! Dok sam rekla keks spremila sam djecu u auto i juriš do nasipa.
Tamo nas je čekao Kokolo i moj brat u terencu kojeg sad neću imenovati, ali kako oni kažu: auto koji je stvoren za divlje puteve. Čekali su nas sa druge strane nasipa, na onoj do Save.
Prije nego sam ušla u auto zatražila sam njihovu časnu riječ da se neće voziti uz i niz nasip. Nekako mi nije pravo ići autom uz i niz 60 – 70 stupnjeva, a još i da su djeca u autu. Kad su obećali, ušli smo nas troje na zadnje sjedište, obavezno se vezali i krenuli.
Dobro je što smo bili vezani jer već nakon deset metara tako smo počeli skakati da me samo pojas mogao zadržati od udarca glavom u krov ili prozor. Jurili smo divljom stazom u smjeru Jakuševca. Iza nas je ostajao gusti prašnjavi trag kao u filmovima nakon što je konjica prošla.
Od silnog komešanja i skakanja ubrzo je moje tijelo na mjestima gdje se dodirivalo sa sjedalom počelo briditi. Svi troje smo poskakivali kao vreće krumpira.
Prošli smo i zadnji zagrebački most i krenuli sad već slabašno vidljivom stazom i u jednom trenutku skrenuli na skoro neprimjetnu stazu u šikari. Lišće granje, prepreke na cesti, od kamena do debla. Maleni Ćuk je uživao, a Fjokica je svako malo vikala: uspori!
Da bi se na kraju našli pred, nazovimo, ogradom. Usred ničega: ograda. Kako se to nalazi s one strane nasipa gdje se izlijeva Sava za vrijeme velikih vodostaja to je značilo da ta ograda nije nekog dvorišta, ali sigurno je nečemu služila u što smo se netom uvjerili. Napala su nas tri psa koja su bjesomučno lajala i trčala usporedo sa autom. Strašno. Još uvijek vidim njihove iskešene zube. Naime, oni su čuvali….svinje. Otkud svinje tu, blago smo se pitali, pogledavajući prijeteću planinu obraslu travom ispod koje, znamo, se nalazi smeće. Prvo: to nisu bile male slatke svinje, to su bile svinjetine veličine nilskog konja. Bilo ih je nebrojeno, jer potrajalo je dok smo prošli i zadnju svinju. One su veselo pasle i roktale s ove strane nasipa dok je sa druge strane kundisalo smeće. Divnog li prizora.
Ono najljepše od svega je što te svinje netko jede. Da, da, netko jede svinje koje se hrane uz najveće hrvatsko smetlište, a kako li su samo tuste!?
Druga stvar: pazi samo ideje, uzgajati svinje podno smećkastog brežuljka.
Tko od vas jede svinjetinu neka odmah digne ruku ili barem neka se zapita jede li baš te svinje, jer sam sigurna da tolika količina svinja je tu zbog uzgoja, a ne zbog ljubavi prema kućnim ili okućnim ljubimcima.
Pod dojmom toga smo došli do “Domovinskog” mosta, koji, čini mi se, malo zastajkuje u gradnji. Nekako mi se čini da ćemo morati pričekati kakvu smjenu vladajuće stranke, khm, khm.
Istumbulani, sa već bolnom kralježnicom, umilno smo zamolili za milost i komadičak asfalta i tako se dotrkeljali nazad, na početnu točku, gdje nas je čekao ostavljeni auto.
“Izlet u prirodu” je završio. Hvala Bogu i neponovilo se!