Trebao mi je cijeli dan dok sam sredila dojmove sa koncerta. Bila sam ponosna onoliko koliko može biti ponosna jedna majka. Nestrpljivo sam čekala trenutak u kojem će moja Fjokica otpjevati svojih par riječi solo. I kad je započela njena pjesma i kad su se njih četvoro postavili pred zbor sa mikrofonima, mene je uhvatila trema. Ne bilo kakva trema nego me počelo gušiti u iščekivanju. Onaj trenutak kad je zapjevala, ja sam prestala disati, ali kad sam čula taj jaki glas kako para dvoranu, odmah mi je bilo lakše. Zaista ima jaki glas, tako čvrst da mi je teško povjerovati da je dijete. Ona nije imala tremu, barem je tako rekla, iako se u publici nalazilo barem 600-tinjak ljudi.
Cijeli dan smo trčali, ni u školu nije išla već sam je pustila da odspava, dok sam ja odlazila i dolazila poslom. To mi se uvijek tako posloži, ne da imam jednu važnu obavezu, nego njih barem pet. Uvijek me poslom nazovu ljudi popodne da bi oni da posao bude gotov sutra ujutro i nekad je i izvedivo, ali taj dan bi bilo izvedivo jedino da sam bila oktopod ili barem da sam se dala klonirati. Nekad sam jedna sebi previše, a nekad me svugdje fali za par ruku.
U svakom slučaju, bilo je: odvezi Fjokicu na generalnu probu, odi doma nešto uradi, otuširaj se ,napravi frizuru, odi u vrtić po Ćuka, odi po Fjokicu sa probe, a oni debelo kasne, odi po Kokola, odi doma, ispleti cijelu glavu u pletenicu Fjokici da bi bila lijepa za nastup, dok je Kokolo odvozi sat prije nastupa, sredi Ćuka, sredi sebe, odi po sestru i na kraju smo stigli deset minuta prije početka. Uspjeli se naći sa Petrom i njemom kćerkom, te sa još nekolicinom pozvanih, a onda je krenuo spektakl.
Nensi Atanasov si je dala truda, ipak je to 20 godišnjica, tako da je pozornica u “kristalnoj dvorani” bila lijepo uređena. Imali su i dva velika ekrana sa svake strane, tako da su i oni otaga mogli pratiti i vidjeti lica malih pjevača.
Ono što me je oduvijek oduševljavalo u tom zboru je da su sve pjesme bile zahtjevne i nimalo dječje, barem kad se o muzici radi. Niti jedna njihova pjesma nije ona dječja pocupkalica, nego su to pravi vokalni izazovi, kojima su ovi mališani definitivno dorasli, jer su svi oni prošli strogu audiciju i naravno, uloženo je puno truda i vježbe.
Kako je bilo u najavi koju sam napisala prije neki dan bilo je i dosta naših poznatih estradnjaka, od kojih je naupečatljiviji bio Gobac. Izazvao je dječji smijeh, što na pozornici što u publici. On se najbolje uklopio sa djecom dok su svi ostali vidno odskakali.
Bila je tu i slavljenička torta, puno čestitanja i cvijeća, poklona i suza i na kraju zajednička pjesma “Mi smo taj svijet”, obrada pjesme Michaela Jacksona “We are the world”. Publika je pjesmu pratila pljeskom kojim je na kraju bez muzičke podloge zatražila “klince” više puta da otpjevaju refren.
Pravi mali spektakl, ali moja Fjokica vjerna sebi imala je kulersko lice nakon svega kad smo se našli u hodniku. Samo je mirno upitala: jel’idemo sad doma. Toliko o euforiji.
Jedva čekamo kad ćemo se dokopati snimke da je možemo kao i svi pravi roditelji, pregledavati, a najviše onaj dio u kojem pjeva samo ona. Dobro je da nemamo puno rodbine, jer bi ih sigurno udavili prisiljavajući ih na gledanje.
Ulavnom: jako smo ponosni!
P.S. Dobila sam odgovor iz Ulupuha, pa reko da osvjetlam obraz toj ustanovi.
I druga stvar, malo mi je postalo naporno ovo pisanje, jer mi oduzima puno vremena, a previše posla imam. Osjećam se dužna kod svih vas koje čitam svratiti, a to je puno vremena, pa sad dok imam gužvu, malo ću pauzirati od pisanja. Sve vas lijepo pozdravljam i pročitnem vas za vrijeme jutarnje kavice.