Joj što volim…
Kupujem djetetu hlače. Prodavačica me uslužno pita: mogu li vam pomoći? Ja još ljubaznije odgovaram: ne hvala, dobro se snalazim. Ona stoji kraj mene kao da ću nešto ukrast. Meni živci skaču. Ništa ne skidam sa polica nego samo razgledavam odjeću koja je na vješalicama, postavljena na to mjesto kao uzorak. Ne bi ni meni bilo drago da radim u dućanu i netko bahato čupa robu na sve strane. Čak i kad nešto uzmem s police i raširim, ponovo na isti način složim i spremim.
Kako je to bilo ujutro rano i nije bilo puno ljudi, ova je valjda osjećala potrebu stajati kraj mene. Bulji.
Ok.
Ima li nešto čudno na meni. Pogledavam po svojoj odjeći. Sve mi se čini u redu. Nisam našminkana, ali to ne znači da izgledam ko čudovište, a nisam ni vila. Stvarno mi nije jasno. Pogledam je u facu, ona miče pogled.
Ženo, daj se izjasni, kojeg vraga buljiš?
Uzmem što mi treba i odlazim, ona me pogledom prati.
Bože joj pomozi.
Da mi je samo znati u što je gledala, ali ja ovakva, ne da mi se započinjet razgovor s njom, jer mi sigurno ne bi rekla. Šta da je pitam?
Što buljiš? Pa nisam ja takva. Ne napadam slaboumne.
Ajd dobro, završilo i to.
Ima i gorih stvari.
Jednom sam kupovala majicu. Posegnem za jednom, a žena je hvali na sva usta. Uzmem drugu, žena opet, kako sam krasno izabrala. A onda se rasprede o sastavu materijala.
E, tu sam te čekala.
Reci, reci, od čega je? Od pamuka. Ma nemoj. Ko bi reka da pamuk škripi pod prstima i da stvara mucice. Ajde dušo, reci mi nešto o kvaliteti boje.
Joj kako ih volim slušat.
A ono sve frcaju od znanja.
I u takvim slučajevima mudro šutim.
Zašto da si kvarim zabavu?
Draže mi je to slušati nego vic.
Baš bi mogla jednom skoknuti do automehaničara da ga naučim kako se popravlja auto.