Bilo je dosta postova u zadnje vrijeme o djeci pa sam se našla prozvana da reknem i ja koju.
Jednom sam i pisala o tome, ali ovaj put malo iscrpnije.
Daklem, kad sam imala 18 god. i kad sam upisala fakultet i kad sam mjesec dana odlazila na predavanja, otkrila sam da sam trudna.
Ne moram naglašavati koliki rusvaj je nastao u mojoj glavi.
Kroz doba djetinjstva bila sam prepoznata kao jako ambiciozno dijete, zarađivala sam prve novce već u drugom razredu osnovne škole. Dobila sam tad i šivaću mašinu. Šivala sam ko luda i željela biti modni kreator. Sve je vodilo k tome. Svi su znali već od moje 10 godine da ću ići u primjenjenu, koju sam kasnije upisala, a moji snovi su se preselili u Milano. Opet je sve vodilo tome. Mama je bila spremna sve poduzeti da odem tamo. Sve mi je išlo na ruku. ALI……
Jednog dana sam upoznala svog Kokola i to čim sam krenula u četvrti razred. Bila je to ljubav do bola i to odmah. I dalje sam snivala o Milanu, a kad je došlo vrijeme da se to i realizira, gledala sam u Kokola izvan sebe od bola, jer kako ću bez njega. Mogla sam birati i izabrala sam (ja ambiciozna ženska) Kokola i fakultet koji mi je na kraju na nos izašao, jer je besmislen do bola. Netom nakon toga sam zatrudnila.
sad vam vjerovatno može biti jasno kako sam se osjećala. Bio je to veliki pad u mom životu. Meni se dogodilo da zatrudnim, meni koja nikad nije pogledala malo dijete, meni koja sam zazirala od male djece.
Izabrala sam opet, opet nekog drugog umjesto sebe.
Rodila se moja Andrea.
Da mi je netko pričao da postoji veća i ljepša ljubav od one koju sam imala prema Kokolu ne bi vjerovala, ali ljubav prema mome djetetu je nadmašila sve prijašnje osjećaje, višestruko. Saznala sam da čovjek može voljeti do bola svim svojim bićem.
Sad sam najednom željela još takve ljubavi i teškom mukom nagovorila Kokola na još jedno maleno biće. Još jednom sam doživila to blaženstvo i rodila Luku.
Ono što sam nekad mislila da je pad ispao je moj najveći uspon.
Sretni su oni koji to mogu doživjeti.
Mogu samo zahvaliti Bogu što sam toliko plodna, jer kad sam htjela, dobila sam odmah. Što ne znaći da bih odustala da mi otprve nije upalilo. Pokušavala bih sve dok ne dođe.
Ljubav roditelja se nikako ne može mjeriti po želji i ustrajnosti za trudnoćom. Ljubav se rađa onog trenutka kad nastaje to maleno biće. Nije ljubav ljubiti iluziju. To je varka.
Da imam mogućnosti uvijek iznova birati put kojim ću krenuti, uvijek bi izabrala ovaj, jer već sad imam sve.
I još samo nekoliko koraka i ja sam na apsolutnom vrhu.
Idem prema uspjehu!!!