Sad kad sam već stavila nakit tu sa strane, nagnalo me to da napišem koju, na temu.
Ima dosta vas, sigurna sam, koji na spomen da netko radi nakit kao hobi, dobijete, ni više ni manje nego osip, jer danas već svaka druga šuša izrađuje nakit. I meni ja to dodijalo. Puno njih je počelo izrađivati nakit zato što je to, recimo za iole talentiranog čovjeka “laka” zarada. Pod navodnim znakovima je zato, jer bilo tko da se zaista bavi time utroši jako puno vremena u to, pogotovo ako želi dobiti zaista vrijedan nakit. Mogu slobodno reći da sam sretna, jer je evo završila era Fimo mase. Nekada, kad sam ja počinjala sa time, Fimo je tek izašao na tržište i tada su nisam poznavala nego dvije osobe koje su izrađivale nakit od toga. S obzirom da je krug ljudi koje poznam uglavnom vezan za neki oblik umjetnosti, to je bio očiti znak da se malo, odnosno “dovoljno” ljudi bavilo time. Kako je Fimo postao dostupan širokoj masi, svi su počeli tražiti u njemu svojih 5 min. slave. Moram priznati da mi se zgadio. Čak je bilo i trenutaka kad sam mislila da ću odustati, ali jednostavno, pritisak koji sam dobivala od mojih zadovoljnih mušterija me jednostavno tjerao da izrađujem i dalje. Nisam htjela propustiti dobru zaradu, ali sam se trudila biti što savršenija u izradi i što posebnija, koliko sam mogla, odnosno koliko mi je sam materijal dopuštao. Ono čega sam se još znala gnušati je izbor, odnosno ponuda Fimo nakita. Često sam se znala zapitati koliko debeli obraz moraju imati osobe koje bez srama mogu ponuditi u prodaju tako loš nakit. Prodavalo se svašta, a kako svaka roba nađe kupca i takve stvari su se prodavale i predočavale ukus i nivo sveopćeg puka. Moja klijentela je uglavnom bila i ostala iz malo prestižnijih krugova, zahvaljujem Bogu na tome.
Još uvijek nisam u potpunosti zadovoljna vrstom materijala kojim raspolažem, ali se nivo izdigao daleko iznad Fimo mase. Radim na tome. Kad jednom budem raspolagala sa, na svijetu dostupnim, materijalom, tek onda ću se moći raspojasati. Za sada se trudim sa ovim što imam i uvijek sam u potrazi za novim, jer biti stalno na istom je toliko dosaaaaaaaadno.
Što se fotografija tiče, izradila ih je moja prijateljica koju sam upoznala u rodilištu, gdje smo ležeći jedna pored druge shvatle da su nam životi, pogledi, želje nevjerovatno slični. Znate ono kad se sa čovjekom nađete na istoj valnoj duljini. Obe dizajnerice, ona grafički, a ja tekstilni. Nekad nisu potrebne ni riječi iako nam njih najmanje manjka. Doba dojenja i sitnih dječjih radosti smo zajedno proživljavale, nekad češće nego rijeđe, a danas sve rijeđe, što zbog trke za novcem, što zbog različitih rasporeda, što zbog raznih stvari na koje jednostavno ne možemo utjecati. Ipak, da toj istoj mojoj Martini zatreba bilo što i u bilo koje doba, bez da trepnem bi to i napravila, kao što nekako očekujem i od nje, što je razumo s obzirom na prijateljstvo koje nas veže. U svom pretrpanom rasporedu je pronašla “trenutak” i pofotografirala moj nakit, na čemu sam joj jako zahvalna, jer on brzo odlazi, a onda ako nemam fotografiju, nemam ni potvrdu da sam to napravila. Toliko se već mojih radova prošetavalo okolo, a bez da sam bila prepoznata kao autor. Ne mogu reći da mi je svejedno i da uživam u svojoj anonimnosti ili da volim djelovati iz sjene. Ne tražim da me nitko u zvijezde kuje, ali volim da priznaju mene onoliko koliko priznaju i moj rad.
No, da se vratim na temu, osjećam da sam nekad i ja bila u fazi, kao što je i Martina sada, samozatajna. Ne voli se hvaliti, što bi trebala i zato je ja tu sad želim pohvaliti na sva usta. Što se fotografije tiče, žena zna znanje i svima je redom preporučam kad trebaju nešto pofotkati. Oni koji su na svojoj koži osjetili što to znači imati fotografije sa vjenčanja ovjekovječene kroz njen objektiv, hvale se živom i neživom.
E, sad dosta hvale, očekujem pljesak!!!