Prije od svega vam moram reći da je dotična Beštijica postala naš (Kokolov i moj) izvor inspiracije, naša muza ilitiga inspirateljica. S njom čovjek može doživiti ništa drugo nego full time cerek.
Kako smo se jučer dogovorili za kavicu i mjesto radnje “zagrebačko more”, čoporativno smo krenuli, obasjani suncem. Brum, brum, stigosmo do one kobne rampe. Ispred nas parkiran auto bez vozača. Prvo smo stajali sa upitnicima iznad glave, naime, još nam se nikad nije dogodilo da smo došli na neku rampu od parkirališta, a da je ispred nje priječio put “parkirani” auto. Časna riječ, nismo psovali, ali smo u čudu započeli razgovor o osobi koja je mogla biti toliko slobodna da se parkira na takvom mjestu. I bili je tu još sila onih komentara kao: ne mogu vjerovat, kome tako nešto pada na pamet i zamisli hrabrosti, hihi, a onda najednom ugledamo nju, djevu bajnu, plavušu k tome kako lepršavim koracima animira ljude okolo, kako smo u prvi mah pomislili, a kako smo poslije saznali, žica kune. Znate one ljude na trgu koji stalno vas u prolazu zaustavljaju sa “sori, stari, imaš koju kunu?”. E, tako je i naša Beštijica žicala okolo. Kokolo je, u naletu smijeha prokomentirao da mu je sad sve jasno. iza nas se stvarao red, a neki nestrpljivi su počeli trubiti, što izgleda nije baš previše taklo našu djevu, jer je ona tek lepršavim korako krenula prema nama, a kad nas je skužila, veselju nije bilo kraja. Pomogli joj sa kunom koja joj je falila, a ona krenula u auto. Ne znam što joj je bilo u glavi, ali pretpostavljam da je malo bila zbunjena, jer je bila glavni glumac u predstavi, a puno nas je već buljilo u nju u nadi da se okonča ovaj, nama nadasve šaljiv, događaj. Ne, ne, ovo nije ni slučajno bio kraj. Ušla, izašla, gdje stisnuti, di je karta, ušla, a kad je auto upalio i kad je izveo onaj pokušaj kretanja, ali samo se jadan uvis dao, jer je ručna bila gore, još jedna salva smijeha je oslobodila nas koji smo to primjetili. Sve je na kraju dobro prošlo. Stručno se parkirala, da ipak osvjetla obraz, što joj je i pošlo za rukom. Ma najrađe bi bila i zapljeskala.
Proveli smo jedno divno popodne. Vidjeli smo DjVladu i Šatro. Nadala sam se da će ih više doći, ali su neki otkazali u zadnji tren, a mogu im samo poručiti da su puno toga propustili. Ne samo da smo se, doslovno, iscrpili šetnjom, nego smo se na kraju prežderali pljeskavica sa kajmakom. što je to dobro, ljudi moji.
Izmoreni od silnih napora, čim smo doma došli Kokolo se srušio u krevet, djeca utihnula uz crtić, a ja uzela knjigu u ruke. Blaženstvo.
Jedva čekamo novo druženje!