Još dan nije gotov. Kuham ručak za sutra, jer kad se gladni vratimo sa koncerta i druženja neću stići skuhati prije nego umremo. Svi ko fol kod nas doma jedu ko ptičice, ali kad moraju čekati dok se skuha; jauču, plaču i motaju mi se oko nogu. Ko mala paščad.
A ja ne jedem, ništa što skuham njima, i na moju radost uspjela sam 11 dana izdržati na dijeti bez izleta. Najbolje od svega je što sam izgubila cca 6 kg, na što sam posebno ponosna. Čak i sam moj muž koji ne primjeti takve stvari je jučer izjavio da se topim naočigled. Ajme što sam sretna. Još 20-tak dana dijete i opet ću izgledati kao nekad.
Sad bi se sigurno našao muški rod zapitati što nama ženama to tako znači. Sa svog gledišta mogu samo reći da me čini sretnom, okretnija sam, osjećam se poželjnijom (što mi je bitno), jer ako sebi nisam poželjna onda nemam volje za ništa (u što spada zna se šta). Tek kad mogu uživati u svom tijelu bez razmišljanja gdje me ima više ili manje, mogu se opustiti. Što opet ne znači da sam uvijek izvan sebe zbog toga. Zapravo kad malo bolje razmislim, smeta me to samo nekoliko dana u mjesecu i ne samo da osjećam debljinu, već i smeta mi prljavština, nos mi registrira puno više neugodnih mirisa nego obično, pa sam ustanovila da je to razdoblje najpovoljnije za učiniti nešto da bi se osjećala bolje ili pak poboljšala svoj izgled.
Čisto sumnjam da postoji “normalna” žena koja je uvijek sretna i zadovoljna svojim izgledom, odnosno, neizgledom.
Ono što bi zaista volila otkriti je tenutak i događaj, koji je kao kap koja je prelila čašu, bio presudan za donošenje bitnih odluka. Bilo da se radilo o dijeti, pušenju, drogiranju, abortusu ili bilo čemu, zbog čega je čovjek spreman promjeniti svoj životni ritam ili čak život iz temelja.
Da li se takve stvari događaju smisleno i sa predumišljajem ili nema smisla? Može li bilo tko u određenom trenutku sa sigurnošću reći, za dva dana ili dva sata ću prestati sa tim ili pak započeti nešto, znaći biti toliko siguran u sebe ili je ipak to stvar spleta okolnosti, koje su se zaista sretno posložile (u slučaju da se tu radi o pozitivnim stvarima).
Dan prije nego sam uopće krenula na dijetu nisam imala pojma ništa o tome. Još bolje je, zapravo, što to nisam znala ni sat prije toga. Znači, nisam to planirala, ali već dugo je to moja želja, ali nikako da skupim toliko karaktera da ustrajem. Obično bi i prvi dan dijete krenuo sa tri sata strogog pridržavanja, a onda bi sama sebe tješila u stilu: ma još sam ovo pa ću sutra sigurno biti disciplinirana. Sve me to iscrpljivalo i umjesto da bi dobila kilogram manje, krenula bi bjesomučno jesti kao da danima nisam ništa okusila i onda bi to bio kg više, a moja tuga još veća.
Sad bi netko tko me poznaje mogao reći da serem gluposti, jer da nisam tolika kolikom se opisujem. Malo punaškija jesam, ali nisam baš slon. I naravno, još uvijek se tješim da nisam kao i moja draga prijateljica koja je toliko mršava da je duplo tanja od mene, štoviše, žena je čačkalica, ali kuka i kuka o svojoj debljini i jedino što bi čovjek mogao zaključuti je da ima neko ludo ogledalo doma pa ne vidi da joj sve kosti strše.
Dakle, dosta patetike.
Sve sam zadovoljnija sobom i to mi daje snage u danima kao što je ovaj iza mene, koji se još zove i “voćni dan”, izdržim.
Jedno divno otkriće danas je da veru skidam bez po muke.
Ajme lipote.
Grabi Demjan na putu prema uspjehu!