Kad sam bila mala, još u osnovnoj školi, vrlo nam je svima bilo važno imati rodbinu negdje daleko. Time smo se hvalili, a najljepše od svega je bilo kad smo znali za praznike il’ nekim drugim povodom zaprašiti kod iste. Kako smo se tek onda hvalili. Kako sam ja tada živjela u jednom malom mjestu, pojam je bio otići u Zagreb. Onaj tko je imao rodbinu u Zagrebu je bio faca. Ja sam igrom slučaja imala živučeg oca u Zagrebu. Znala sam na praznike otići njemu. Kad bi se vratila sva sam se šepirila okolo.
Danas su se stvari okrenule. Onoga dana kad sam se doselila u Zagreb postala sam ja ta “rodbina iz Zagreba”. Sad nam sa svih strana naviru rođaci, dolaze prespavati, jesti, a u rodnom mjestu klinci-rodbina se hvale sa nama.
Nekidan, zvoni telefon, kad tko, Kokolov rođak. On bi prespavao. Pazi, ne pita može li, nego: on bi. Kad te tako netko dovede pred gotov čin, to ti je da svisneš. Nikad nikome ne bi odbila takve zamolbe, ali kad netko zahtjeva u mojoj kući…..na to sam osjetljiva. Mučila sam se dva dana dok je bio tu.
Jedan dan sam počela spremati pitu od sira za ručak, on se namjestio pokraj mene i kaže: Ajd’ napravi slanu. Mater ti milu, koliko izvoljevanja. Radim slanu, neću za ručak jesti slatku. Slom živaca.
E takve bi nekad na kolac. Em što mi se tu instalirao kao virus, bez da sam ga pozvala i još mi diktira što ću kuhati za ručak, a da bude još gore govori mi da napravim ono što već radim.
Sama sam kriva za takve stvari, kad se sažalim nad siromašnima i budalama, naravno, na uštrb sebe. Sljedeći put putujem u nepoznato.
Ne bu mene niko je…………