Evo nešto malo o onoj životinji koja čuči u meni i tu i tamo me nadvlada.
Večinu vremena tokom jednog mjeseca može se za mene reći da razmišljam i uglavnom se povodim razumom, ali kad me pukne ono što ja u sebi nazivam iskonsko, tada ni meni ni mom mužu nema spasa. Polazim od pretpostavke da to svi imamo u sebi, ali nisam sigurna da to ljudi doživljavaju na isti način kao i ja.
Primjerom: Kada je čovjek gladan, upita li on sebe, doslovno, da li je gladan. Naravno da ne, ali da li je on toga svjestan u potpunom smislu ili je to toliko banalna stvar da preko toga prelazi, bez zaustavljanja. Zapravo mislim ovdje na uzročno-posljedičnu vezu. Kad jednom dobijemo informaciju našeg tijela da smo gladni, naš sljedeći korak je potraga za hranom i uzimanje te iste. Dakle, sad već nesvjesno slušamo svoje tijelo, u ovom primjeru nam je to ušlo u naviku, zapravo nema tu baš izmišljanja tople vode, ali kad se radi o trenutku kada prestati jesti, najedamput više ne čujemo svoje tijelo. Ono uzaludno šalje signale o koje se oglušujemo (ne vrijedi to za sve, ali sigurna sam da se večina ljudi može pronaći u ovome), ali na tanjuru se stvaraju nove količine, sad više ne zbog gladi, nego zbog užitka.
Da ne bi bilo samo riječi o hrani, ovo se može prenijeti na sve segmente života.
Da sad nešto malo udrobim o mom mjesečnom ciklusu, he!
Još jedna stvar, odnosno ritam, nametnut ne mojom voljom nego dobiveno nasljeđem. Onog trenutka kad sam nastala zapisane su bile neke stvari, ako govorimo o mojoj ulozi u svemiru tada sam dobila zadatak da budem jedna u nizu, koja će nastaviti taj niz. Nagrada ili breme, ne znam, ali uzet ću to kao nagradu, jer mi je tako lakše objasniti sebe. Dobila sam mogućnost biti posrednik, tijelo koje u sebi može pomoći novom biću da nastane. Ako mene pitate, uzvišeni zadatak. Šteta je da muškarci to ne mogu doživjeti, smatram da su zaista zakinuti. Ali da stvar ne bude jednostavna dobile smo još i štošta drugo, zbog čega možemo utješiti muški rod.
Čuju li sve ženke svoje tijelo kad im govori, kad je spremno reproducirati se. Ne znam da li bih se radovala, ali ja to jako glasno čujem. Mozak se isključi, jedan od jajnika lagano titra i bol jednaka onoj kad vrhom igle prtiskom kliziš po koži. Ne para ništa osim mozga. Muški rod tad postaje moja opsesija. Hvala Bogu da to ne traje dugo, jer bi u ludnici završila. Razum je taj koji me sputava pa umjesto da se kao mačka namještam i izvijam, čekam svog muža, a za to vrijeme pokušavam se zaokupiti svakakvim poslovima, čistim, perem, peglam i još svašta. Jednom sam mu predložila da dođem u firmu pa u wc, on je umirao od smjeha. No to je sad druga priča.
Razmišljam o tome kako bi bilo divno da smo kao i životinje, kad ti dođe, obaviš to i miran si, a ove moždane peripetije te ubiju, a da još i ne spominjem da ti razum nalaže da pričekaš SVOG muškarca, jer da nema ti moralnih ograničenja, tko bi mi branio da skupim prvog na kojeg mi se “digne” i rješim stvar. A di je još ono; stavi djecu spavati, rodbina na telefonu nešto silno zahtjeva, odvezi, dovezi, dućan…. i sve to prije. Pa nije ni čudo da čovjek gubi sebe i sav taj prirodni nagon kad smo odlučili uzeti ogroman bat i zatući sve želje svoga tijela, a u uši čepove da ga još i ne čujemo.
Zašto se onda pitamo kad vidimo jeziv primjer zločina nad čovjekom: Gdje je nestala ljudskost? Nije nestala, svjesno smo je potisnuli………..