Jedan od velikih nedostataka komunikacije ovakvim putem, dakle, pismenim je to što se iz svake rečenice ne može isčitati osjećaj. Nema ništa lijepše od verbalne komunikacije.
Tamo odkud sam se govori jako grubo i najljepša riječ, poput: ljubav, zvuči kao da ti je probušen auspuh. A tek kad kažu: jebem ti mater, e tad se možeš od straha u gaće, jelte. Kad sam došla u Zagreb i prvi put čula: Pa jeeebeeem ti maaater, pomislila sam kako to jako fino i nježno zvuči, čak do te mjere da bi i majci svojoj mogla preporučiti osobu koja je to izgovorila.
Ovdje čovjek može napisati svašta, ali ako ne naglasi osjećaj, oni koji to čitaju protumačiti će to na svoj način i poanta će biti izgubljena. Tako kad bi ja napisala:
“Vidjela sam ti dečka” moglo bi proći nezapaženo ono što sam htjela reći pa moram nadopisati naputak, kako to pročitati, a onda to može glasiti:
“Vidjela (podsmješljivo-haha, našto sliči) sam ti dečka”
“Vidjela (značajno-zato si ga skrivala) sam ti dečka”
“Vidjela sam ti dečka”(sve skupa značajno-da znaš samo što radi)
“Vidjela sam ti dečka(podrugljivo-onog kojeg ti nazivaš dečko)”
“Vidjela sam ti dečka”(sretno-napokon)
“Vidjela sam ti dečka”(žalosno-sad je tvoj)
I da ne budalim više, htjela sam reći još nešto, što ne govorim po prvi put. Svi vi koji čitate moje tekstove, lijepo vas molim da ako dvojite o osjećaju kojim pišem, odlučite se radije za pozitivnu varijantu, jer ja to uglavnom jesam i ako se radi o tome da ne znate radi li se o šali ili zbilji, vjerujte da se ja radije sprdam, ovo sve doživljavam kao zabavu, a ne kao mjesto gdje ću lomiti glavu sa silnim filozofijama. Budite mi pozdravljeni!