Postalo mi je pretjesno na starom blogu. Vremenom sam ga uredivala tako da je na kraju postao vezan za moj posao i kad mi dode da napišem kakvu glupost ispada mi kad da cu izdati samu sebe.
Zato sam otvorila ovaj, da opet mogu pisati sve što mi padne na pamet bez bojazni da se ne uklopi u cjelinu.
To je moj vjeciti problem, nakon što napravim odjeljke i kucice, nakon što iskategoriziram i nemoguce, shvatim, fali mi još jedna kucica.
Reda treba biti.
Zato, evo me sad tu jer mi se ovaj vikend dogodilo nešto lijepo, tema o kojoj još nikad nisam pisala na blogu, a sad sam osjetila potrebu.
Vanda nas je lijepo pitala što nam se dogodilo ovaj vikend, pa evo redom.
Vec drugi put u životu, zapravo, drugi put u godini dana da smo pozvani isti dan na dva vjencanja u dva grada, a da bi bilo interesantnije, oba su od onih kod kojih se ocekuje naš dolazak, a radi se o nama dragim ljudima. Jedno je bilo u Zagrebu, a drugo u Zadru.
Kokolo je u prvi mah bio lud i nikako mu nije bilo jasno da su od svih datuma cijele zime oba para odabrala isti. Nakon prvobitne zavrzlame, problem je nestao kad smo doznali da zagrebacko vjencanje pocinje u 13:00, a zadarsko u 18:00. Odluka je pala, idemo na oba, jedino što je bilo važno je stici na janjetinu drugog vjencanja.
Toliko o tome kako doživljavamo vjencanja.
Kao po dobrom starom obicaju, na moja pleca je pala glavnina visinskih priprema, tako da sam noc prije jedva oko sklopila, a da stvar ne bude jednostavna sve je još dodatno uspio zakomplicirati jedan gumb, odnosno, moj trenutak nepažnje, da ne kažem nesvijesti.
Propustila sam zašiti jedan jedini od dvadesetak presvucenih gumbica na vjencanici i to onaj koji drži manžetu na rukavu i nije bilo druge nego se odmah ujutro rano zaputiti na drugi kraj grada i odnijeti taj gumbic te ga zašiti. Uvijek i za svaki slucaj napravim nekoliko gumbica više, zlu ne trebalo pa sam tako i ovaj put. Ali, avaj, gubica niotkud. Pretražila sam cijel stan u potrazi za malom škatuljicom u kojoj su bili da bi na kraju istina izašla na vidjelo. Moja Fjokica je zabunom prekjucer tu istu škatuljicu, misleci da je prazna, bacila u smece, smece smo odnijeli u kontejner, a kontejner su jucer odnijeli smecari.
I što sad, Kokolo iz Novog Zagreba na Kvartic juri presvuci gumbe, poslije ja jurim slalom po Ljubljaskoj do Malešnice, prišivam gumb, napravim sranje sa puderom na vjencanici (to je zato jer sam uvijek Katica za sve pa sam popravljala šminku “mladoj” koja je izgledala kao da je sa skijanja došla, a imala je nekakav puder koji kad sam stisla samo prnuo mlaz po cijeloj sobi i tako doletio do vjencanice), pa sam izgubila dvadeset minuta cisteci fleku i falabogu ocistila je i jureci nazad htjela ubaciti u šestu koje nije bilo. Uspjela sam još sašiti Fjokici suknju, zašiti 17(rijecima: sedamnaest) gumbica na svoje hlace. Vec sam mrtva bila kad smo kretali i na kraju klasika: šminkakla sam se u autu.
Ne sjecam se da sam u zadnje vrijeme išla na kakvo vjencanje a da se nisam šminkala u autu. Uvijek sam sebi zadnja rupa na sviralu.
Vjencanje kao vjencanje. Red suza, kica, loših i boljih govora, neukusno odijevenih i za promjenu: dobre hrane, s jednom iznimkom ne vezanom uz ovaj restoran (za svaku pohvalu je “Stara zagrebacka škola” u Utrinama). Vino, crno, ne baš po guštu, malo kiselije, a ja volim slatka pelješka vina (Ivan Dolac). Parfe torta i na kraju razocaranje: ovca.
Priznajem, gurman sam glavom i bradom, a mesa bih se mogla odreci samo da ne postoji pršut i janjetina, a kad mi na stol stave ovcu onda doživim uvredu. Osobnu.
No, tješilo me da nas još ceka jedno kušanje janjetine sa naglaskom na “paška”.
Najveci biser prije polaska je bio “bend”. Bend u sastavu od dvojice srednjovjecnih zanatlija od kojih jedan svira harmoniku, a drugi stoji iza sintisajzera i ne svira, a cuje se cijeli orkestar. Pjevaju stare zagrebacke popevke i izmedu redova se pojavljuje pokoja dalmatinska, a vrhunac slave doživljavaju u trenutku kad onaj “mirnostojeci” zapjeva “…da te mogu pismom zvati…” i sve bi bilo u redu da je naglasak kako treba, ali ta pisma je zapravo pismo, što znaci da bi on nekoga zvao pismom, a kokolo završava “…ne bi pismu bilo kraja.” Salve smijeha.
Mole se zagrepcani da ne pivaju ako ne znaju što govore.
Na put smo krenuli tek u 20:00.
Imali smo ovaj put srecu i priliku kakva se ne pruža cesto. Djecu smo uspjeli ostaviti mojoj mami što nam je pružilo nova širenja horizonta dan kasnije. Ovo nam je bio prvi puta od kad smo u braku (nekih 11 godina) da smo išli u Zadar oboje, a da nismo sa sobom vodili djecu.
Dva i po sata putovanja me ovaj put uništilo.
Popravljanje šminke je opet palo nadomak Zadra. Oci su me pekle od umora i maskare, pudera i drugih sranja vezanih uz ljepotu. Vec sam vidjela da ovo nece biti lako preživjeti.
Pir kao pir.
Zakasnili smo na janjetinu, ali ona mi je tada zadnja pomisao kad sam vec bila u fazi “kreveta mi dajte”. I što sad…razmišljala sam da zalegnem u auto. Bože dragi, ovo bi bilo vec drugo ili trece vjencanje iz istoga društva gdje se ja povlacim na spavanje u auto. E, ne’š ga majci. Viski sa kolom. Ne znam tko je tu koga pio. Borila sam se sa tom cašom dobrih tri sata. Usput sam popila litru mineralne i kavu bez šecera i mlijeka koja me je napokon razbudila.
Cak sam i zaplesala.
U meduvremenu, cijeli dan apstinirajuci Kokolo je velikim gutljajima nadoknadivao propušteno.
Svega dva puta od kad ga poznam prešao je granicu, a ovaj put se granica vec opako smješkala kad sam mu rekla ono što smo se zadnji put u ovakvoj situaciji dogovorili: Kokolo, rekao si mi da ti kažem kad vidim da ti je granica. E, pa sad je granica.
Bio je dobar i nastavio je s vodom.
Nikad mi nije bilo jasno zašto vecina muškaraca ne vidi tu granicu, jer nije stvar u tome, bar što se Kokola tice, da on silno želi biti agresivan, ali je cinjenica da ne zna stati, jer ne osjeti tu crtu. Ispoštivao je dogovor, a ja nisam od onih koje bi to s guštom iskoristile pa da sam ga ostavila nepripitog. Bio je on dobro ubijen u alkoholu, a kao dokaz tome svjedoci i snimka koji da mogu bih rado uokvirila i stavila na zid. Govor s ljubavlju 😀
Ako dopusti staviti cu to na blog.
Poslije toga spavanje do 12:00, a onda pašticada sa njokima na tašte. Prisilo mi dabogda, neumjerenoj u hrani!
Važan dio onoga što sam htjela napisati tek slijedi.
Bili smo sami u autu, a ja, sram me može biti, vozila sam prvi puta od Zadra do Zagreba cijelim putem. Cak, išli smo starom cestom. Nigdje nam se nije žurilo.
Nismo pojma imali koji je to gušt biti u autu bez djece.
I tako, negdje oko Gracaca Kokolo je stavio ruku na moju nogu. Neko vrijeme je iskrilo pod njegovim dlanom, a onda se pocelo širiti. Ruke su krenule na sve strane. Trajalo je to sve dok nismo prošli Plitvice i pocelo se polagano mraciti, a onda smo vidjeli da je vrag odnio šalu i skrenuli na neki makadam.
Dok smo došli u Zagreb, vec je bilo 20:00, a moja mama se nije mogla nacuditi koliko nam je dugo trebalo. Zakljucila je da joj je sve sve postalo jasno kad smo joj rekli da sam ja vozila i da smo išli starom cestom. Aha.
Sad kad je sve prošlo mogu samo zakljuciti da mi je žao što cešce nemamo prilike otputovati ovako sami.
Još jedan zakljucak se nametnuo sam od sebe: za ovakva putovanja autom bi se trebala obuci suknja, a ne kaput, cizme do koljena, hlace i hulahop.
To je moje strucno mišljenje, dakle, modni savjet.