ljepota
Ovo ljeto mi je pod ruke pala knjiga, u tudem vlasništvu, koja mi se toliko dopala zbog cega sam se zarekla da cu si je prije ili kasnije priuštiti. Umberto Eco “Povijest ljepote”. Došla mi je kao narucena, jer sam vec duže vrijeme imala u glavi skicu teksta o ljepoti u Hrvatica.
Ne mislim pri tome o njihovoj stvarnoj ljepoti nego o pojmu ljepote koji se danas manifestira kao nametnuti model, a ne kao njihova stvarna ljepota.
Ja sam u svojoj glavi donekle rašcistila pojam ljepote koji nije uvijek iskljucivo vezan uz vanjštinu nego proizlazi iz karaktera, odnosno osobinu pojedinca, što se jasno može vidjeti u primjeru djece koja su još uvijek lišena utjecaja društva pa lijepom osobom mogu proglasiti samo onu u kojoj na svoj osobiti nacin vide dobrotu. Iz cega proizlazi da su te dvije stvari usko vezane jedna uz drugu.
Nažalost, to se ne može reci za vecinu ljudi u odrasloj dobi. Tada, nastojanjima da odrazimo pripadnost bilo kojoj zajednici u vecini slucajeva izgubimo sebe, odnosno izgubimo ono instiktivno što nas navodi na zakljucak da je ono što vidimo uistinu lijepo, a nije uklopljeno u današnje kanone ljepote, makar jedno ne iskljucuje drugo.
Svatko od nas se može zakleti u svoju vjerodostojnost kad kaže za neku osobu da je lijepa, ali nitko se niti ne zapita koliko je svijest o ljepoti u tom trenutku pod utjecajem vremena u kojem živimo. Isto to što nam se sada cini lijepim prije sto godina bi vjerovatno izazvalo sablazan. Pitanje je sada samo pojedinca koliko se može othrvati masi i ustanoviti vlastite kriterije u odabiru, posežuci pri tome u jedino što ima na raspolaganju, a može služiti kao adekvatno mjerilo, a to je mozak.
Gledajuci oko sebe primamo vizualne podražaje koji se u mozgu mogu pretvoriti u ugodu ili nelagodu, zbog cega se prica opet nastavlja u krug, gdje je osjetilnost na odredene podražaje uvjetovana genetskim nasljedem, društvom, odnosno okolinom i vlastitim stavom o lijepom. Ne odnosi se ovo samo na osjetljivost prema vizualnom vec na sve segmente života.
Proniknuti u samu bit ljepote i razložiti je na jednostavne i citke fragmente gledajuci je globalno, je apsolutno nemoguce.
U današnje vrijeme biti lijep iza sebe ima debeli marketinški premaz. Danas imamo definiciju lijepoga. Zna se tocno koliko novca košta ljepota, zna se kakve naocale zahtijeva biti lijep, zna se koje kreme i pomade, koje krpice i cipele služe u svrhu postizanja uzvišene ljepote današnjice. Danas nikako ne bi mogla proci nevina i rumena ljepota djevojke koja, u rosno jutro, na potoku ispire svoje lanene podsuknje, kad nas sa svih plakata gledaju lica djevojcica sa prenaglašenom seksualnošcu, cime dolazi do obezvrijedivanja istog. Nema se više u što prodrijeti kad je sve stavljeno na izlog i toliko banalizirano. Žeska ljepota danas je poprimila jedu plošnost iz koje ce se teško izvuci, ako to ikad i bude željela.
Usporedujuci ljepotu sa stilom, koji je puno opipljiviji, jasno je da se da se tu nešto gadno zakuhalo, jer u doba kad se trudimo biti dio demokratskog društva u kojem svatko ima pravo na svoje mišljenje, vjeroispovijest, seksualnu orjentaciju i ostalo, zar je moguce da dvjesto tisuca tinejderica opcinjeno ljepotom bež/maslinastog sakoa sa zakovicama, plitkim trapericama, širokim remenom i ogromnim visecim naušnicama. Vojska klonova lišena individualnosti. Svaka od njih ce sa sigurnošcu reci da je to njihov stil, ali da li je zaista?
Da li ce zaista u tom mnoštvu ociju pogled na mainstream modu izazvati jednake podražaje ugode ili je pod pritiskom medija toliko ispran mozak masi da cupajuci kliještima na možemo više iz vecine izvuci vlatiti ukus? Bilo da se radi o ljudskoj ili ljepoti u svakom svom obliku.
Prosudite sami i nemojte biti guske u magli.