Razmišljam o tome koliko bi mi život bio lakši da barem jednom ne analiziram, da bar jednom ne zapadnem u stanje u kojem sam bila jucer. Mogu reci da sam se skoro pomirila s cinjenicom da sam depresivac. Ne radi se iskljucivo o depresiji kao osnovnom life motivu, ali kad me opere shvatim koliko mi se život može u jednom trenutku svesti na ništavilo.
Provela sam više od pola dana u tišini koja je za mene cesto predmet nasušne potrebe, ali tako su rijetki trenuci u kojima je mogu istinski doživjeti. Ponekad me upitaju ljudi, kad me zateknu u toj grobnoj tišini, kako mi ne fali muzika. A što da im kažem, kad je ocito da mi je i previše vike i halabuke oko mene i da su ovo bogomdani trenuci.
Ponekad, kao jucer, vozim auto u vec prije dva sata odredenom pravcu, ruke i oci rade vec dobro poznati posao, a glava je stotinu svjetlosnih godina udaljena od materijalne inacice. Razmišljala sam o “prvom putu”.
Zašto je samo jednom taj prvi put?
Kad pomislim na bilo koji prvi put osjecam navalu adrenalina. Kroz tijelo se proteže ta slatka toplina, zadovoljstvo u beskraj, moc nad materijom i želja da što duže traje.
U ovakvim trenucima nije mi strano da je covjek spreman, žudeci za ovakvim užitkom, posegnuti za bilo cim. No, ovdje kod mene glavnu ulogu tada preuzima zdrav razum kojeg se kod mene, na tešku moju žalost, ponekad nade i preko svake mjere. Davno bi, slijedeci potrebe svog tijela, bila u devetom krugu pakla, a ovako, ovako se ponekad osjecam kao cardak ni na nebu ni na zemlji pa se pitam, gdje ja to zapravo pripadam.
Ta unutrašnja borba moja pozitivne strane sa depresivnom je vec toliko naporna da bi ih obje mogla stjerati preko ruba zemljine ploce, a sama se uputiti na drugu stranu.
Valjda je moja majka napravila dobar posao i može biti ponosna na svoj uradak, ali meni je dozlogrdilo. Kod starijih ljudi slovim kao jako ljubazna i draga, uvijek spremna pomoci, o meni hvalospjeve pjevaju, a ja se cudim kako to da ne vide da sam crna ko noc.
Moja baka cesto zna za mene reci da tražim “kruha ‘svrh(?) pogace”. Pa vidi kako ti je muž dobar, pa vidi kako ti je krasno ovo, krasno ono……ne znam, možda sam nezahvalna, možda nisam normalna, ali sve sto u životu trebam je adrenalin.
Ubi me ova rutina, ubi me svaka rutina. Da si mogu priuštiti odlazak na neku ekspediciju taj cas bi digla sidro.
Tko god misli da se mogu uklopiti u birokraciju ove države, pranja suda i ostalih kretenskih radnji koje je nametnuo neki poremeceni um, neka se ne zavarava.
Ne pripadam ovom svijetu na toj razini i nikad necu.