Priznajem, ja sam jedna od onih majki kojima su puna usta hvale za svoju djecu, ali za razliku od onih čija su djeca “savršena”, ja skrušeno priznajem da moja nisu i tako je nastala ova priča.
Moja Fjokica je dijete koje se oblači samo i nikako ne da da utječem na njen stil, a rezultat toga je da izgleda uglavnom katastrofično, mojim očima gledano. Međutim, to nju opće ne zabrinjava, kao što ju ne zabrinjavaju potrgane traperice koje su baš u tom stanju odlične, odrezana majica je baš to što je željela cijeli život – a tek joj je 9 godina. S obzirom na to da ni ja nisam voljela da mi netko sugerira bilo što kad je u pitanju oblačenje, tako sam i ja nju pustila neka nosi što joj je drago, ali ima trenutaka koje uspijem ugrabiti i od nje napravim curicu, kako to i dolikuje njenim godinama.
Prošli tjedan je imala snimanje spota za jednu pjesmu u kojem su se morali pojaviti obučeni u odjeću iz 50 godina. Čim sam to čula imala sam viziju kako bi to trebalo izgledati. Otvorila sam svoju vreću sa materijalima i posložila par kombinacija i do večeri sašila košulju, suknju, remen i maramu, samo je za kombinaciju još trebalo kupiti hulahop i nekakve balerinke. Ispostavilo se kasnije, odnosno sutradan, da je to bilo traženje igle u plastu sijena.
Cijelo jutro i sve do zatvaranja dućana u tri kad se subotom obično zatvaraju, ja sam hodočastila gradom u potrazi za balerinkama. Morale su biti crne, a ne preskupe, jer moja Fjokica se užasava od balerinki i nema smisla plaćati nešto što neće nositi osim jednom u životu. Doduše nije bilo ni skupih jer nije sezona.
Već kad sam izgubila nadu uletjela sam u Namu i ugledala preslatke papućice balerinke, platila ih 50 kn i to već kad su tete prodavačice zaključile blagajnu, dakle, stigla sam u zadnji čas. Pojurila sam na snimanje sva sretna, znajući da će Fjokica pasti u trans od užasa kad ih ugleda i dok sam ih pokazivala jednoj od mama ulovila sam Fjokičin pogled i onu kretnju sa dva prsta kojima je jasno pokazivala da joj se povraća od samog pogleda na njih. Umrla sam skoro od smijeha, ali što je tu je, to paše uz kostim i nema joj majci mrdanja.
Poslije sam je obukla i ona se pomalo durila gledajući u te balerinke, a onda je krenulo prošetavanje tih curica. Bučno su komentirale jedna drugu, hvalile što im se sviđa i kudile što im se ne sviđa. U jednom trenutku do mene je došetala Fjokica sa curicom pored sebe i prijekornim me glasom upitala jesam li kupila te balerinke u Nami. Kad čujem taj ton kosa mi se na glavi nakostriješi, bilo je očito da je dobila lošu kritiku, kako sam ja mislila, ali pozadina cijele situacije je na kraju bila puno lošija nego sam mogla i zamisliti u tom trenutku.
Odgovorila sam joj ja jesam i upitala zašto je to tako važno. Umjesto nje odgovorila je ta curica nadmenim glasom.
“Teta, a jel’ da da ste “to” kupili u Nami?” pokazujući prstom u balerinke.
“Da” odgovorila sam sa upitnikom iznad glave, već je mirisalo na nešto loše.
“A jeste li ih platili 50 kuna?”
“Daaa” opet ja sa upitnikom.
“Mi smo isto gledali te balerinke, ali smo se ipak odlučili za duplo skuplje, zapravo, ne baš duplo, ove smo platili 250 kuna” rekla je ta prć curica meni s visoka pokazujući kretnjama stopala svu raskoš svojih balerini.
“Joj, baš su ti super balerinke, bravo ti” veselo i posprdno sam rekla toj djevojčici misleći na njenu majku.
Jadne djece, od ranih dana opterećeni ovakvim stvarima. Već vidim to debeljuškasto djevojče kako se nadmeno stavlja kao kraljica pred ostalim smrtnicima.
Kako krivo, kako krivo! Zašto ljudi rade od svoje djece debile, šupljikavce. Ne razumijem to nikako. Svijest o materiji je potrebna, ali da je to sve to je daleko od istine, ali da ne mislite kako živim u oblacima, svijesna sam današnjice i vrijednosti kojima je vrednovana, ali nikad, dok sam živa neću stavljati materijalno pred duhovno.
Međutim, to sam ja, ali ja nisam mjerilo ovoga svijeta.