Koliko je zapravo malo čovjeku potrebno da bi bio sretan. Inače, stisnuta među brojnim obavezama, ulovljena u mrežu potrošačkog društva, svijesno ili nesvjesno potisnula sam u pozadinu one istinske potrebe. Sjedeći pod crnikom dok mi na stotine cvrčaka cvrče nad glavom, jednostavno dolazim do spoznaje da je ovo pravi život, daleko od onog “morati” koji se u vravi grada stalno nameće. Ne moram ništa, osim onih bazičnih ljudskih potreba. Ne trebam maskaru, lak za nokte, osvježivač prostora, svilene čarape, visoke potpetice, sat, mobitel, kompjuter. Ne trebam ništa osim uživati u životu. Rad je u sve ukomponiran, jer bez toga nema opstanka, ali to nije ono crnčenje od jutra do sutra, nego užitak koji se mora obaviti da bi se moglo uživati ovakvim životom.
Misli su slobodne i pletu mrežu, tako su sada lagane i jasne i proiciraju jasnu sliku koja se tek treba ostvariti. Zapravo je život jednostavan, a mi se svojski trudimo uvesti red tako da, kad jednom krenemo pospremati, konstantno se ljuljuškamo u vlastitom kaosom, za koji smo sigurni da je apsolutni red, koji graniči sa drugim opet vlastitim kaosima i jasno je da se ne razumijemo. Negdje na pola puta do života izgubili smo sebe, a da ne pričam koliko smo izgubili jedni druge.
Dopustila sam si pronaći se ovdje ovih par dana, jer znam da će proći još malo kad ću zaboraviti da sam ovako razmišljala i lomiti ću ruke brinući se o svojoj sutrašnjici zapletena u vlastite misli.
Razmišljam o ljubavi potaknuta Kokolovom izjavom da volim kao četrnaestogodišnjakinja. Zastala sam razmišljajući da li je to uvreda ili kompliment.
Kako se uzme može biti i jedno i drugo. Ako mi je cilj biti odrastao čovjek sa svim onim epitetima koji ga krase, a jedan od njih meni veoma drag, ali i jednako tako upitan, biti zreo, nisam onda više sigurna uključuje li to onu potpunu predaju, oduzimanje zdravog razuma koji je prisutan kod jedne četnaestogodišnje curice. Ako je to tako ja ostajem sa svojom dječjom ljubavi, jer to je jedini način da je zadržim.
Poimam da je zrela ljubav samo jedan produkt ljudske zablude, jer biti realan i racionalno ljubiti nije ništa do jedan vrlo proračunati čin, a onda o onoj spontanoj ljubavi znog koje vrijedi živjeti, a i umrijeti nema više ni spomena. Onda se pitam u čemu je kvaka, jer ne pristajem na ništa što je prosjek, na ništa što ima već odavno zadanu putanju.
Zavaravam li se to će život tek pokazati, a ako da, onda neka mi se nikad ne otvore oči.
Sanjar sam, priznajem, ludi zaljubljeni sanjar, zaljubljen u ljubav, a slobodna sam jedino u ovim uvjetima, kad živim život po svojim pravilima, a ne pravilima nekog grada.
Danas možete pročitati ovakve retke, jer sam se ogolila do kosti, ali već sutra kad se vratim u svoju svakodnevicu postati ću opet ona druga ja koja je navukla debelo neoprensko odjelo.
Do tada želim vam da uživate u svakom trenutku vašeg života, jer je život zaista lijep, makar nam se često navuče magla na oči.