Probudila sam se jutros u šest sati, bez budilice, dok je vani još bio mrak. Shvatila sam da će ovo biti još jedan u nizu ovih dana u kojima mi fali zraka. Postala sam depresivna, ogorčena, sklona sumnji, kritički posmatrajući cijeli svijet. U kutu usana ironija mi je ucrtala onu finu liniju prema dolje i samo čeka priliku kada će zagrabiti još dublje, prema bradi.
Prevrćem svoj život cijelo jutro i petstotina pitanja mi se vrzmaju mozgom, zuje ko pčele i ne daju mi mira. Teško mi je sad, sve dodajem na težini riječima da nikad nije bilo teže, a onda se zapitam samo do kada će me ovako mljeti.
Promatrala sam svoju djecu dok sam ih spremala za školu i vrtić. Jutros sam ih tako silno željela što duže imati u zagrljaju dok smo se pozdravljali, valjda mi fali taj mir i bezbrižnost koju oni imaju pa sam sebično posegnula za dozom. Ni to mi nije bilo dosta iako sam se netom poslije Bogu zahvalila na njima i na sreći koju imam kroz njih.
Vratila sam se doma i dočekala me kava s kojom, naravno, nisam bila zadovoljna pa sam prigovorila.
Kokolo je tražio obavljanje bračnih dužnosti zbog čega mi se na čas smračilo pred očima.
Nakon što sam i to obavila otvorila sam par blogova u potrazi za onim što bi me dobro prodrmalo. Ništa, nigdje nema ispiracije.
Tonem, današnji dan je najgori dan od svih i njega želim prespavati, a ne mogu jer mi želudac luđački vari želučanu kiselinu.
Kao dno dna odlučujem se očajnički okaniti bloga, pisanja i druženja.
Ne doživljavam reakciju tijela. Nema zadovljstva, nema ništa.
U radu je spas.
Luđački se bacam na posao.
Iznutra se žderem, misli slobodno oru moždane njive: vrijeme leti, neću stići, ne znam kako, kada, gdje, zašto, kako pobjeći. Smišljam osvetnički plan samoj sebi.
Kako sebe pokopati, otići vani, ostaviti sve, zašto meni? Zašto meni!?
Popuštam pritisku i otvaram svoj blog u potrazi za jednim starim postom, kopam, kopam i onda naletim.
Koliko je zapravo malo čovjeku potrebno da bi bio sretan. Inače, stisnuta među brojnim obavezama, ulovljena u mrežu potrošačkog društva, svijesno ili nesvjesno potisnula sam u pozadinu one istinske potrebe. Sjedeći pod crnikom dok mi na stotine cvrčaka cvrče nad glavom, jednostavno dolazim do spoznaje da je ovo pravi život, daleko od onog “morati” koji se u vravi grada stalno nameće. Ne moram ništa, osim onih bazičnih ljudskih potreba. Ne trebam maskaru, lak za nokte, osvježivač prostora, svilene čarape, visoke potpetice, sat, mobitel, kompjuter. Ne trebam ništa osim uživati u životu. Rad je u sve ukomponiran, jer bez toga nema opstanka, ali to nije ono crnčenje od jutra do sutra, nego užitak koji se mora obaviti da bi se moglo uživati ovakvim životom.
Misli su slobodne i pletu mrežu, tako su sada lagane i jasne i proiciraju jasnu sliku koja se tek treba ostvariti. Zapravo je život jednostavan, a mi se svojski trudimo uvesti red tako da, kad jednom krenemo pospremati, konstantno se ljuljuškamo u vlastitom kaosom, za koji smo sigurni da je apsolutni red, koji graniči sa drugim opet vlastitim kaosima i jasno je da se ne razumijemo. Negdje na pola puta do života izgubili smo sebe, a da ne pričam koliko smo izgubili jedni druge.
Dopustila sam si pronaći se ovdje ovih par dana, jer znam da će proći još malo kad ću zaboraviti da sam ovako razmišljala i lomiti ću ruke brinući se o svojoj sutrašnjici zapletena u vlastite misli.
Razmišljam o ljubavi potaknuta Kokolovom izjavom da volim kao četrnaestogodišnjakinja. Zastala sam razmišljajući da li je to uvreda ili kompliment.
Kako se uzme može biti i jedno i drugo. Ako mi je cilj biti odrastao čovjek sa svim onim epitetima koji ga krase, a jedan od njih meni veoma drag, ali i jednako tako upitan, biti zreo, nisam onda više sigurna uključuje li to onu potpunu predaju, oduzimanje zdravog razuma koji je prisutan kod jedne četnaestogodišnje curice. Ako je to tako ja ostajem sa svojom dječjom ljubavi, jer to je jedini način da je zadržim.
Poimam da je zrela ljubav samo jedan produkt ljudske zablude, jer biti realan i racionalno ljubiti nije ništa do jedan vrlo proračunati čin, a onda o onoj spontanoj ljubavi znog koje vrijedi živjeti, a i umrijeti nema više ni spomena. Onda se pitam u čemu je kvaka, jer ne pristajem na ništa što je prosjek, na ništa što ima već odavno zadanu putanju.
Zavaravam li se to će život tek pokazati, a ako da, onda neka mi se nikad ne otvore oči.
Sanjar sam, priznajem, ludi zaljubljeni sanjar, zaljubljen u ljubav, a slobodna sam jedino u ovim uvjetima, kad živim život po svojim pravilima, a ne pravilima nekog grada.
Danas možete pročitati ovakve retke, jer sam se ogolila do kosti, ali već sutra kad se vratim u svoju svakodnevicu postati ću opet ona druga ja koja je navukla debelo neoprensko odjelo.
Do tada želim vam da uživate u svakom trenutku vašeg života, jer je život zaista lijep, makar nam se često navuče magla na oči.
Čitam i suze mi idu niz lice, zar sam to bila ja?
Trebalo mi je samo dva mjeseca da postanem ovo čudovište.
Kako li sam glupa!!!
Vrijeme se ne da vratiti, ali se da učiti iz vlastitih grešaka. Stvarno sam popizdila*. Fino sam se išamarala, izvrijeđala i dala si u konačnici nogu u guzicu.
Stvarno sam zacendrala, već danima serem kvake, a moja bi mi baka odmah reka: nemoj Bogu zaušnice davati.
E pa neću njemu, ali sebi sam ih podijelila šakom i kapom.
Bogati dragoga što bi da sam bez ruku, nogu, bolesna, ćopava, ćorava, frigidna, jalova, umobolna (onda se uopće ne bih zamarala), da nemam ljubavi koliko imam, djecu, krov nad glavom, što za jesti, obući, raditi.
Jebo me pas* ako ne bi svatko od nas katkad trebao napraviti listu onoga čega imamo, tek ono da se podvuče linija na kraju godine i sumira dobit, a onda da si malo stavi škartoc (škarnicl iliti papirnatu vrećicu) na glavu i srami se barem dva sata.
Stvarno znamo nekada biti pravi idioti!
*ispričavam se svim čitateljima koji nisu navikli na ovim stranicama čitati vulgarne izraze koje inače ne rabim, kako tu tako niti u privatnom životu, ali nisam znala kako se drugačije izvrijeđati