Evo kako je stigao adsl
Napokon sam obavila taj razgovor u kojem se osoba koja je nazvala raspitivajući se da li sam doma u to i to određeno vrijeme kako bi mi ukopčali adsl. Rekoh, tu sam i čekam vas.
Par sati nakon zvoni na vratima čovjek kojem sam otvorila vrata trljajući natečene oči od buljenja u ekran. Čovjek je garant mislio da me probudio.
Reče on meni: sad ću vam ja pokazati. Počešah se u nedoumici iza uha. Rekoh i ja: ajde de.
Izvadi on svu silnu aparaturu, obazre se za utičnicom, kadli ono: eno nje, sakrila se među postavljenim drvećem, koje sad nemam namjeru opisivati, u hodniku. Izvadi neku dvostruku utičnicu, malo žičice i počne ukopčavati, a meni se smiješi brk, najrađe bi zapjevala.
Zatim, razvučem žicu od utičnice do kompjutera i tu se dogodi malo nezgodna scena. S obzirom da je čovjek bio malo povećih dimenzija, kaže on mni neka se ja zavučem pod stol ukopčati adsl. Taj čas sam imala viziju svojeg dupeta koje će ostati stršati kad dođem do mjesta otkud mogu vidjeti ulaz u koji moram ugurati žicu, ali, što mogu, nema mi druge, jer tip nema šanse da uđe, a nagrada je adsl. Nema više razmišljanja.
Prihvatim kraj žice i trenutak oklijevajući kleknem i četvoronoške krenem pod stol. Mislim se u sebi, što mi je ovo trebalo da pred nepoznatim čovjekom klečim nagužena. I naravno da sam silno htjela što prije pronaći taj ulaz kojega nije bilo i lijepo kažem tipu, vjerovatno mumljajući jer sam ostala neshvaćena pri prvom pokušaju, da li da ukljućim u hab jer sam se sjetila da je i u prošlom stanu bilo tako priključeno. Tip inzistira na tome da je priključak na stražnjem dijelu kućišta, ali rekoh: ma u jedini takav ulaz je priključen hab. Aaaaa hab, pa što ne kažeš, pa da, onda neka ga uključim u hab. Ma da, a ja i dalje stojim nagužena. Uključim i izađem.
Izgleda da je ta scena zbližila nas dvoje utoliko da se čovjek potpuno opustio. Već sljedeću minutu čovjek je bio na mom orbitracku isprobavajući ga nakon čega je slijedio razgovor o mršavljenju, spravama za vježbanje, trčanju, vjenčanjima, djeci, kameri, bolestima i svim onim životnim radostima o kojima možete raspravljati sa nepoznatim čovjekom.
Još par riječi je bilo i o onome zbog čega je došao, a onda je krenuo van. Na trenutak sam očekivala i poljubac za rastanak, majke mi mile.
Otišao je bez poljupca, naravno, a ja sam ostala da adslom i evo me, ta-na-na-na!
Makar….još uvijek mi nije jasno zašto ljudi imaju potrebu pričati mi osobne stvari prvi put kad me vide. Možda tako zračim.
Tko bi znao?!