Bijeg od odgovornosti
Koliko je netko odgovoran može znati samo on, a gledano sa strane svatko će imati o onome drugome mišljenje, izvedeno opet po vlastitim kriterijima, te će nam se netko drugi činiti neodgovoran, dovoljno odgovoran ili pak previše odgovoran.
Odgovornost može biti vezana uz onoga prema kojem smo odgovorni, tako da možemo biti odgovorni prema sebi, svome šefu, svojoj djeci, roditeljima.
Mene trenutačno muči odgovornost prema mom vlastitom poslu.
Jasno mogu razlučiti kada je u pitanju netko drugi, ali kad pogledam sebe vidim da važem. Jedan dan sam potpuno zadovoljna sa sobom, zadovoljila sam vlastite kriterije tog dana, a drugi dan se mogu živa pojesti ne odradivši ono što sam smatrala da je bilo neodgodivo za napraviti. Tada grizem sebe, iznutra svoj vlastiti želudac, a izvana nokte.
Kako sam u stanju samoj sebi, čim mi se upali žaruljica, držati prodike, tako se uhvatim na momente kako se hrabrim, a na momente se opravdavam glupim izlikama. U svakom slučaju, držim samu sebe neodgovornom i to čisto iz sigurnosti u vlastitu sposobnost, trenutačno nadvladanom lijenošću (?!).
Lijenost kao takva opet može biti upitna, jer realno gledajući, ni jedan trenutak ne provedem odmarajući, ali opet ne uspijem opravdati vlastita očekivanja i sad već očekivanja okoline.
Nije li u tom slučaju loša organizacija (?!) razlog mojem neobavljanju posla?
Može biti i to i još tisuću razloga koje sad mogu sipati iz rukava, ali sigurna sam ipak da je samo jedna ključna stvar u pitanju.
Znam, znam da sve mogu i znam da znam, ali kad se krene moj vlak od stanice do stanice, pitanje je mogu li prihvatiti odgovornost za sve one koji će se u njemu naći.
I još nešto, strah me je gubitka slobode.
Ali kakva je sad ovo sloboda?
Ima onih hrabrih, u čijem društvu i ja želim biti.
Hrabra sam, hrabra sam!
I tako se bodrim ja, ne bi li, gledajući sa ove ivice na kojoj sam se našla, skočila već jednom i rekla to sudbonosno: HOP!