Bili su božićni blagdani, prošla je cijela godina od onog putovanja brodom. Kokolo je otišao u Zadar, a ja sam ostala u Zagrebu, jer sad više nije bilo razloga putovati u Sinj kad je moja mama bila tu. Tih dana sam se iz doma, koji je bio pust, preselila kod mame. Baš u to vrijeme je moja sestra blizanka operirala slijepo crijevo i ležala doma. Da bude veselije i moja baka je došla iz Sinja. Koja vesela družina!
Moja jutra su bila tihe jeze, takve mučnine da sam teško dizala glavu sa jastuka, a i kad bi se digla često bi se pravocrtno kretala prema wc-u. Bila sam uvjerena da je to to, a prvi koji me sumnjivo gledao je bila moja baka koja se još jednom potvrdila kao oko sokolovo.
zakazala sam pregled kod ginekologa i to 29. 12. na kojem je ustanovljeno da sam trudna već 2 mjeseca. Lijepo.
Sad se možete prisjetiti onih ruža iz prošlog posta, to je bilo vrijeme kad sam zatrudnijela. Bila sam užasnuta svim tim, a onaj najveći teret koji sam nosila je bilo pitanje da li je sve u redu sa tim djetetom, s obzirom na količinu ecstasya koje sam konzumirala u međuvremenu.
Moj je život iz dana u dan bivao sve veća noćna mora, dok sam sjedila u sobi, čekajući da se Kokolo vrati iz Zadra kako bismo zajednički odlučili što dalje.
U međuvremenu dogodio se još jedan ključni moment u cijeloj toj priči.
sjedili smo za stolom svi: moja mama, baka, sestre, brat i ja. Ona bolesna sestra je zbog vrste operacije bila posebno tretirana lešo piletinom. Moje oči su tada od gladi bile kao mlinski kotači, ali ne za sva jela, zapravo na većinu sam reagirala odlaskom u wc, ali kad je bila lešo piletina u pitanju to je bila delicija. Nevjerovatno.
Gledala sam u tu piletinu kao da je to spas od utapljanja i mjerkala svaki prožvakani zalogaj moje sestre. Kad sam ustanovila da ona više neće jesti, posegnula sam vilicom prema piletini kad su najednom i mama i baka graknule u isti čas, da kako mogu bolesnom otimati od usta. O Bože.
Skočila sam kao oparena i ljutito krenula u kuhinju ponavljajući u sebi: mogu, jer sam trudna.
Mama je došla zamnom i upitala me: dobro što je tebi?
Neko vrijeme sam šutila,a onda sam tihim glasom prozborila: mama, ja sam….ovaj……
Sve joj je bilo jasno jer je rekla: nisi valjda. Zaklopila je oči. Povjest se ponavlja.
Kimnula sam glavom, a na licu moje mame su se izmjenjivali osjećaji.
sve sam joj rekla, za ecstasy i za sve ostalo. Plakale smo obje i pitala me što ću sad.
Nisam znala ni sama i pitala sam nju što bi ona da je na mom mjestu. Rekla mi je ono što sam znala i sama, bila je na puno gorem mjestu od mene, jer ona je bila sama, ostavljena i htjela nas je roditi, a ja sam imala Kokola.
Rekla mi je još da je to moj život i da ću morati sama donijeti odluke, kao i njihove posljedice. Uz sve što odlučim, ona će biti uz mene.
Počela sam intezivno razmišljati o abortusu.
Imala sam prokletih 19 godina, sa nezavršenim faksom, zbog ljubavi sam popušila Milano, a sada još i ovo. Nisam vidjela drugog izlaza.
Kokolo se vratio iz Zadra, a moja mama ga je počela daviti da me mora oženiti. Nikako nije htjela da se ponovi na meni ona bol koju je ona prošla i vidjela je rješenje u tome da se što prije napravi svadba.
Meni je to bila zadnja rupa na sviralu, jer sam ja već dogovorila pregled za abortus, a Kokolo je jasno rekao; napravim li abortus neće više biti samnom.
Bila sam razapeta između svojih moralnih dvojbi, ljubavi, karijere, cijelog života.
Kao osuđenik na smrt hodala sam prema vinogradskoj bolnici, razmišljajući kako još malo pa će sve biti gotovo, ali i sama nisam vjerovala u te svoje tvrdnje, sve se odigravalo kao da se o nekome drugome radi, a ne o meni.
Došla sam na pregled, ali umjesto doktora koji je radio abortuse primio me doktor koji je obavljao porode. On je bio ona stručna osoba, koja me je sjednuvši do mene u hodniku nagovarao da prekinem tu glupost i da ću vidjeti da će sve lijepo završiti i da nisam doživjela veću radost u životu koju ću spoznati, ako rodim to dijete. Samo ga je Bog poslao k meni taj dan, znam to, jer sam bila toliko glupa i sebična.
Išetala sam lagana iz bolnice znajući da sam zapravo od samog početka voljela to dijete koje je raslo u meni. Kokolo je bio sretan, moja mama je plakala od sreće, priznavši da je cijelo vrijeme molila Boga za takav ishod.
Još ona dva mjeseca koja su nas dijelila od vjenčanja, koje je bilo uzgred rečeno, zadnji shit, jer su sve drugi organizirali i to onako kako ja nisam htjela, protekla su natežući moje živce do beskonačnosti.
Kokolo se nije znao isključiti iz zbivanja na partijima, jer je cijelo njegovo društvo visilo u Kašini. Ja sam ostajala doma spavati dok je on haračio, što je sve više uzimalo daha. Sve moje molbe, prijetnje, uvrede, teško do nikako su dopirali do njega. Uz svu svoju muku još sam morala i njega isčupati iz takve sredine koja je najednom kretala putem u nepovrat. Vjerujte mi sve od sebe sam dala i na kraju uspjela. Bila mi je to kazna za sve ono što sam ja njemu priredila.
Otišao je u vojsku nakon vjenčanja. Opet smo bili razdvojeni. Rodila sam Fjokicu, hvala Bogu živu i zdravu. Kad je napunila 11 mjeseci prvi put smo ušli u svoj podstanarski stan i zajednički krenuli u borbu koja se zove život.