Mala sredina može biti pogubna ako ste žena koja je nekoć davno rodila vambračnu djecu, tj. mene i moju sestru i sad se još i rastavljala od divnog muža (koji ju je velikodušno prihvatio, takvu kakva je) koji je igrom slučaja, a nikako svojom vlastitom voljom postao alkoholičar. Nosila je cijeli život pečat koji joj je na spomen i dugo sjećanje ostavio moj otac, ostavivši je trudnu sa trbuhom u četvrtom mjesecu trudnoće, da bi se nedugo nakon toga vjenčao sa drugom. Bila prepuštena na milost i nemilost zlim jezicima, a mogla je biti mirna i sačuvati obraz samo da je htjela abortirati. Čak i sama moja baka je bila toliko očajna da ju je nagovarala na čin koji je prezirala, ali ona nije htjela već je sa svojih tek napunjenih 18 godina čvrsto stala u obranu svojeg nerođenog djeteta. Da bi slika bila potpunija, ne da je nosila jedno, nego čak dva, što sama nije znala do samog poroda. Koja ironija.
Tako se te godine kad je moja ljubav bila u punom cvatu, odlučila moja majka i raskinula sve niti koje su je vezale za tu provinciju siromašnu ljudskim srcem. Došla je u Zagreb doslovno skupivši svoje kofere i snove, u potrazi za boljim životom. Mislila je da ne može biti gore od onog što je ostavila iza sebe.
Kako je to bilo vrijeme rata teško je mogla prodati stan, a više nije mogla, a ni željela, nakon što je potpisala brakorazvodnu parnicu, ostati u Sinju, doselila se sa još dvoje djece, privremeno, u onaj sobičak u kojem sam živjela ja i koji je bio moje i Kokolovo ljubavno gnijezdo. To privremeno je trajalo dva do tri mjeseca dok nije napokon dobila dio novca od stana kojeg je za neke bijedne novce prodala. Tih par mjeseci je bilo gadno jer je bila na čekanju za posao, a trebalo je prehraniti sve nas. Toj ženi vjerujte mi treba podignuti spomenik.
Došla je u Zagreb negdje oko kraja 3 mjeseca, a u 8 je kupila svoj stan, no dok se to nije desilo, Kokolova i moja veza je doživjela silne turbulencije.
Nakon što smo se vratili u Zagreb, Kokolo je silno htjeo zarađivati nešto dodatnih novaca (uvijek je bio vrijedan, ali ne i u kući), tako da je često radio preko “Student servisa”. Sjećam se da se smrzavao po nekim skladištima ili u Končaru pakirao neke kablove. Uživali smo još malo u sobičku dok se nije pojavila moja mama, a onda smo se pokušali snaći kako smo umjeli.
Sjećam se jedna zgode kad me potajice doveo u svoju sobu i kako je njegova gazdarica zakucala na vrata želeći ući unutra, jer je baš nešto trebala iz ormara koji je glumio skladište stvari koje ona nije baš često koristila. Kokolo je zaviknuo: samo čas, oblačim se, dok je polagano povlačio krevet ostavljajući prostor od nekih dvadesetak centimetara, pokazavši mi da legnem cijelom dužinom uz sami kraj koji se doticao sa zidom. Kad sam se namjestila cijelu me prekrio debelim prekrivačem i bacio se preko mene u sjedeći položaj. Ona je ušla i stala prekopavati. Za to vrijeme krevet je počeo kliziti prijeteći da onako gola tresnem na pod. Isuse, ta žena nikako da izađe. Nakon par minuta koji su se meni činili kao vječnost, ona se glasno dosjetila da je to što traži zapravo u vrećici pored klavira, a klavir je, nećete vjerovati, bio u toj istoj sobi i to točno nasuprot kreveta. Onaj čas kad se ona sagnula i zabila ruke u spomenutu vrećicu, moja glava je propala i jasno sam je mogla vidjeti kako čuči. Zadnjim atomima snage sam se držala i to noktima, za posteljinu koja je u ovom slučaju bila jedini spas. Ma da se samo okrenula prema krevetu mogla sam joj i domahnuti.
A da stvar bude još i gora u sobu je ušla njena unučica i pravac se uputila prema mojoj jakni koja je bila prebačana preko stolice i jasno je dozivala krznom na kapuljači. Primila se za krzno kad ju je baka uzela za ruku i rekla da ne smije dirati tuđe stvari. Vidjela je ona to krzno i mislim da nije bila blesava pa mislila da Kokolo nosi takve stvari, ali žena nije ništa rekla. Možda se samo pitala gdje li sam se ja skrila.
Bilo je još nekoliko zgoda u toj sobi u kojoj je Kokolo imao nekog cimera koji je bio tako tumplast da smo mu voljeli vaditi mast time što bi se valjali po krevetu i glasno pričali cijelu noć.
Da ne bi mislili da smo mi jedna divna ljubavna priča moram vam ispričati i nemile događaje koji su usljedili.
Naša veza je sve više poprimala uobičajene, dosadne manire, a ja sam se izgleda trudila svim silama unijeti nemir. Njemu se već tada podrazumjevalo da smo mi zajedno i da se on sada može opustiti. Kako li se samo prevario, i to nije bio zadnji put.
Bilo je jedno vrijeme kad se Kokolu nije dalo ići vani, a ja uvijek spremna za cjelonoćno haračenje po disotekama, tako sam ja znala izaći sama, odnosno sa svojim društvom. Vjerujte mi nije zalud rečeno da prigode beru jagode.
Išla sam bez njega i na Balaševićev koncet u Ljubljanu i skoro svaku subotu u Aquarius, a i u “Best”. On je jednostavno izabrao spavati doma, a ja sam nekad znala umjesto doma ujutro ranom zorom doći k njemu.
Bila sam raskalašena do besvjesti u to vrijeme, sad kad se sjetim bude mi žao, ali neka sve to stane pod jednu veliku kapu imena: mladost – ludost.
U nekolicini tih svojih noćnih izlazaka napravila sam i par izleta koji su zagrebačkim slengom bili prozvani kao: brijačine. O, da, to mi zaista nije trebalo.
Sad vam je sigurno žao Kokola, ali vjerujte mi da takvim osjećajima nema mjesta ovdje jer; čitajte dalje.