Bilo je rano jutro, negdje oko pet ili šest sati kad smo krenuli vlakom za Rijeku. Bilo je hladno u kupeu iako je bio pun. Kako su to mahom bili studenti bilo je normalno da smo svi izvukli svoje stolice do maksimuma i to tako da su se po sredini spojilo svih šest i cijeli kupe je izgledao kao veliki bračni krevet. Naravno da smo skinuli cipele i neizbježno je bilo da su nekome smrdile noge, ali nismo otvarali prozor, jer bi smo se smrzli. Nitko još nije umro od smrada, ali od hladnoće bogme je.
Kokolo i ja smo se stisli jedno uz drugo, pokrili se svojim jaknama i zaspali. Probudili smo se kad je netko od studenata u hodniku poviknuo da smo nadomak Rijeke.
Možemo samo Bogu zahvaliti da smo u Rijeci prošli puno bolje nego većine studenata. Kako je brod, odnosno trajekt koji nas je trebao odesti do Zadra, odnosno Splita isplovio prije nego smo došli, a vlak je kasnio zbog nevremena i sniježnih nanosa u Gorskom Kotaru (vlak u snijegu), tako smo bili prepušteni na milost i nemilost tom gradu sve do večeri kad je trebao, mislim oko 20 sati isploviti drugi.
Sreća u nesreći je bila da u Rijeci živi Kokolov ujak. Za one koji znaju, to je onaj brkonja koji pjeva u klapi Fortunal. Kokolo ga je nazvao sa govornice i malo poslije smo se našli kod njega na doručku, pa poslije na ručku. Poslije smo prošetali riječkim korzom i popili kavu.
Kad smo se vratili u stan Kokolo je nazvao svoga tatu da mu kaže kako će trajekt isplovit tek navečer i da sam ne zna kada ćemo stići do Zadra. Ključna riječ ove izjave je bila: ćemo, za koju se njegov otac uhvatio kao pijan plota i odmah ga upitao: kako to misliš; vi?
Naprečac je zaključio da Kokolo mene vodi svojima doma i odmah izlio bujicu riječi u kojima je čvrsto zauzeo stav da mene ne želi vidjeti i da ja u njihovu kuću neću ući.
Ovakva kakva jesam, tlak mi je skočio toliko da mi se zamaglilo pred očima, a boljelo je onda kao što boli i sada kad se toga sjetim.
Tek nakon njegovog predavanja od deset minuta Kokolo je isto tako bijesan kao i ja, ali smirenim glasom, rekao da ja idem svojoj kući, a da samo putujemo zajedno. Vidjela sam da mu nije bilo lako, jer tako izražen stav je bio jasan i njemu i meni.
Opet smo napravili kardinalnu pogrešku došavši na brod u zadnji čas, koji već bio prekrcat ljudima i to u toj mjeri da je bilo upitno da li će uopće krenuti.
Ajde dobro, uspjeli smo se ukrcati, ali kad smo ušli prvo u jedan pa onda i drugi salon bili smo blago šokirani.
Ne znam kada su se svi ti studenti ukrcali na brod, ali jedno je bilo sigurno; izgledali su kao da su tu već danima. Toliko su se udomaćili da ne bi uopće bilo čudno i da sam vidjela podignuti šator. Ljudi su spavali jedan preko drugoga i nije bilo milimetra palube na kojem je čovjek mogao stati, a kamoli sjesti. Nevjerovatno!
Dakle, velika većina je spavala, a ovi drugi su toliko pušili da su sve prostorije bile u debelom dimnom oblaku. Po podu su bile pobacane jakne po kojima su se valjali, igrali karte, jeli, razgovarali, žučno raspravljali, molili, ljubili. Nesvakidašnja slika, vjerujte mi.
Nismo uspjeli pronaći svoj centimetar unutra tako da smo izašli na krmu, a na kraju je ispalo da smo cijeli put proveli na krmi jer je meni bilo toliko slabo od duhana, te velikih valova koji su se sve povečavali kako smo više kretali prema otvorenom moru. Da, plovili smo prema otvorenom moru da bi se zaštitili od udara bure koji su mahnitali morem bliže obali. Tako da je put koji je sam po sebi trebao biti dug bio i još duži.
Na krmi je puhalo toliko da se nitko osim nas nije usudio ni nosom promoliti. Vjetrovita i na mahove prskana morem krma je cijelu noć bila naša. Našli smo mali zaklon u udubini kod vrata i samo ljubav je bila ta koja nas je mogla ugrijati, jer provesti noć na otvorenom, u prosincu, dok zavija vjetar koji stvara tolike valove da se na trenutke činilo da brod samo jednom točkom pramca dotiče more, a onda uz strahoviti tresak razbija o sljedeći val, bila je umjetnost, pogotovo što kao posljedicu nije imala ni najblaži oblik upale grla.
Pokazao mi je tada prvi put obrise Silbe koji su se ocrtavali pod trenutačnim bljeskovima munja. Prvi put sam uživo vidjela otok koji je bio opisivan sa toliko ljubavi da sam bila ljubomorna i poželjela i sama uvjeriti se u ljepote istog. Potajice sam maštala da bi taj spoj nas dvoje s tim otokom bio onaj pravi raj, ono nestvarno čemu se nada svaki čovjek.
Do dan danas taj otok je ostao naš mali raj, naša čežnja i želja da jednom u životu odemo i ostanemo tamo živjeti.
Vrijeme na brodu je sporo protjecalo.
Ipak, bližio se kraj Kokolovog putovanja, ali ne i moga. Kako smo bivali bliže obali tako sam ja krenula obrađivati Kokola da ide samnom do Splita. Koja ludost, sad mi je jasno, ali onda sam samo htjela biti što duže sa njim. Razum je pobjedio, a tuga zavladala, jer njegovim silaskom sa broda u mojim grudima je ostala praznina.
Ne sjećam se gdje sam provela te posljednje sate dok se nisam iskrcala. Valjda nije bilo ni važno kad se toga ne sjećam.
Bilo je sunčano jutro, a ja sam sjedila na autobusnom kolodvoru u Splitu i čekala polazak prvog jutarnjeg autobusa za Sinj.
No, blagdani su bili predugi (punih 5 dana), morali smo se vidjeti, tako je Kokolo odlučio dočekati Novu godinu u Sinju. Moji su ga upoznali, svih je odmah osvojio. On je spavao u stanu kod moje mame, a ja u kući kod bake.
Mislili su moji: što je sigurno, sigurno je!
Nakon toga vratili smo se u Zagreb i nastavili tamo gdje smo stali, sve dok se jednog dana nije odlučila moja mama preseliti u Zagreb.