Kako nemam o čemu pisati, uvijek dobro dođe onaj as iz rukava: Priča o Kokolu i Demjan.
Šiparica, kakva sam i bila sa sedamnaest godina, upravo se vrativši sa maturalca, puna života i sa nespresušnom željom za lumpanjima po ondašnjim disco clubovima, ali velikim mahom u jednom od njih, tu smo se večer nas tri zaputile u centar našeg društvenog života: The Best.
Da, nemojte se smijati, ali to je tada bilo: blizu, in, muzika je odgovarala tadašnjem ukusu (no comment), bilo je izbora. Bilo je tu i drugih stvari, ali moram priznati kao i danas tako i nekad sam imala selektivni vid. Ono što me zanimalo sam gledala, a ono drugo se čak nisam ni trudila ne vidjeti.
Za ovu priču je još važan jedan ključni podatak. Naime, još od osnovne škole sam bila strastveni sakupljač kost…Bože, kutija od cigareta. Tko god bi putovao negdje vani ja sam davila i udavila da mi donesu koju. Kako je rasla moja kolekcija tako su i rasli moji apetiti za još i još. Sve sam ih poslagivala na zid svoje sobe u Sinju, a onda možete zamisliti što bi se sve našlo u mojoj torbi kad bih nakon kraja školske godine otputovala doma. Tada je još uvijek to bilo moje doma.
Na maturalcu smo bili u LLoret de Maru. Proputovali kroz Italiju, Francusku i Španjolsku, onda možete zamisliti koliko je tamo bilo čudnih kutija koje sam ja morala imati. I tako, grad po grad, država po država, a moja torba sve teža i teža.
Kako nisam pušila, zaprijetila mi torba zagušenjem. Nisam se dugo ni opirala navaljivanju mojih dvije cimerice koje su silno željele probati, ove i one, duge i kratke, ma sve redom.
Kako sam krenula otvarati kutije, a one čifutarile na veliko, mislila sam se; ma što ne bih i ja probala. Otelo se kontroli, makar, sad kad bolje promislim nije se moglo oteti ništa što nije bilo ni vezano. No, sigurno je bilo jedno: to je bio početak jedne, par godina duge sage o pušenju.
E, sad da se vratim u Best.
Znate kolika primanja imaju sedamnaestogodišnjakinje. Ja sam za svoje, a bogme i za tuđe pojmove imala dobar džeparac, ali mi nije bilo ni na kraj pameti da ga cijelog stučem na cigarete, tako da kad nisam imala cigareta nije uopće bio problem nažicati.
Nestalo ih je i ove ključne večeri u mom životu, a da nije, moj život bi krenuo sasvim drugim putem.
Nas tri, sve “okorjele pušačice”, upale u tešku nikotinsku krizu, sklopile smo pakt o žicanju. Svaka je morala kad je bio red na nju nažicati za sve tri po jednu.
Bio je red na mene.
Osvrnem se uokolo. Baš tu večer nekako je bio loš izbor komada. Svi nekakvi nikakvi. Pa gledam lijevo, gledam desno, nitko ne puši, a ne možeš žicati nekoga tko ne puši, jer može se dogoditi da žicaš nepušača, a šteta se razbacivati bespotrebnim riječima.
Naravno da nisam mogla ići žicati neke gabore. Samo mi je falilo da mi se za mene zakelji neki zvjerski lik pa da imam noćne more. A ne, ne. Morao je sličiti na nešto.
Dakle: cigareta i zgodan…..
Hm, okrenem se za 180 i ugledam zgodnog tipa. Sad već mislite: evo Kokola, ali ne, to nije bio on. Gledam tipa, uh…zgodan, visok, mmmm, puši….ček…ček, ima smeđe oči, shit. (za plave oči sam rezala žile), kad, pogled mi padne na nešto niže, buč….upade u more. Krenem prema tim plavim očima. Promrmoljim nešto za cigarete, a on trkom nestade i dobaci u letu: čekaj!
Stojim ja sad na mjestu i mislim se: koji vrag????
Kad evo ti njega nazad za tili čas. Otrčao je kupiti cigarete, kako sam doznala netom poslije. Ponudio je mene, otišao do moji frendica, ponudio njih i još nas je upitao hoćemo li uzeti još, ako nam treba. Da, to je bio Kokolo, uslužan do boli.
Onda se vratio nazad na svoje mjesto, na kojem je, izgleda, utabao otiske svoji cipela.
Namirene, sve tri smo poskakivale (đuskale, igrale, plesale) dok se najednom nije do nas došuljao on. Da samo znate kako me istračao sa svojim visokim i zgodnim prijateljem dok nije došao do mene. Ako bude htjeo neka vam on jednom ispriča.
Pozvao me na piće, sjedili smo par sati u separeu gdje mi je pričao nevjerovatne lovačke priče, plesali pred sam kraj, vozili smo se zajedno u tramvaju, već je bio dan.
Rastali smo se tako da sam ja izašla na stanici kod HNK, jer sam išla na bus za Voltino. Došla sam doma i srušila se u krevet ne znajući hoće li me nazvati sutra (odnosno već tog dana).
Mislim da neću pogriješiti ako kažem da sigurno naslučujete da me nazvao.