Ima jedna stvar koju prezirem, a to je okretanje glave ili bolje rečeno “pravljenje” da ne vidiš poznanika na cesti. Odmah kao posljedicu ima izbjegavanje pozdrava.
Bez obzira radi li se o osobi koju sam poznavala ili se s njom družila nekad prije ili je poznam u skorije vrijeme, ne podnosim okretanje glave.
Nekako mogu opravdati da se to ponekada dogodi, jer i ja sama rijetko gledam ljude po cesti, naime, moje misli su često u oblacima, ali točno vidim kad me “poznanik” pogleda i onda odvrati pogled, kao ono, nisam te vidio.
Nisam se tako jako promjenila da me ljudi ne bi prepoznali kad me vide. To su gluposti.
“Najmiliji” su mi oni s kojima sam se nekad intezivno družila, a onda su oni postali “slavni” jer vode “Dobro jutro Hrvatska” i imaju bradicu, a onda kad me sretnu na cesti gledaju kroz mene. Te napuhane face bih odmah redom po nosu natrljala.
Bilo je i primjera kad je netko sa “blogosfere” skrenuo u uličicu pod pravim kutem da bi izbjegao pozdraviti.
Odrastite ljudi i pozdravite ljude koje poznajete, tim “pravljenjem” samo pokazujete kakvi ste.
Ono što me raspoložilo u zadnje vrijeme po pitanju toga je moja godišnjica mature. Da samo znate koliko poznatih faca iz modnog svijeta koji sad trenutačno “vedre i oblače” na hrvatskom nebu je išlo samnom u razed.
Oni su prvi bili oduševljeni i odmah su pristali doći na večeru, dok su oni drugi, manje uspješni malo bili neodlučni, a oni koji su najmanje bili uspješni, ti su glatko odbijali ponudu.
Moram vam priznati da me sad već danima muči jedno moje nepozdravljanje. Nekidan sam žurila stići na jedan sastanak zbog čega sam lomila noge trčeći kroz pothodnik. Krajičkom oka sam ugledala svog bivšeg dečka s kojim sam jedno vrijeme nakon veze ostala dobra. Tu i tamo smo se znali čuti, ali kako je vrijem odmicalo tako smo se čuli sve rijeđe i rijeđe. Tako se desilo da se nismo vidjeli u komadu neke 3 godine. Jednom kad sam ga srela nakon tih godina na cesti, odmah sam ga krenula pozdraviti. Raspričali smo se nekih pola sata i onda je otišao svatko na svoju stranu. To je bilo prije godinu dana. Ovaj put kad sam ga ugledala, skužila sam da je i on mene vidio iako sam vidjela da je vodio neku tešku mobitelsku raspravu. E sad, ja u žurbi, on priča na mobitel. Ako stanem čekati, možda potraje, ja zakasnim, ne mogu pričati, ne mogu čekati, glupo je samo pozdraviti i odjuriti kao furija. I tako nismo se pozdravili. Namjerno ni jedan ni drugi jer smo imali važnijeg posla, ali zato kad ga sretnem drugi put sigurno neće izostati spominjanje tog događaja. Nije mi neugodno reći da nekon nisam pozdavila zbog više sile.
Znajte da ću sve vas koje osobno poznam uvijek pozdraviti na cesti, ma koliko slavna bila.