Baš razmišljam o tome kako sam baš ja ta koja ne odbija nikoga. Tu sam kad treba mami, kad treba sestri, kad treba svetom Petru, evo mene. Nije meni problem, makar i cijeli dan protračila, gledajući iz moje perspektive, a kavalitetno odradila gledajući iz perspektive onoga koji me utlačio, kad se radi o osobama do kojih mi je stalo. Neću se sad tu praviti majka Terezija, jer nije baš da sam totalna luzerica, tu se radi isključivo o mojoj obitelji i tu i tamo o nekom do kog mi je stalo, dakle, prijatelji. Bez obzira o kome, moji osjećaji su nedvosmisleni kad meni nešto zatreba, a netko od njih to ne može, onda slijedi moja litanija, ali je uglavnom namjenjena isključivo meni u bradu. Ja mogu njoj, a ona meni ne, i zašto sam ja tako nepopravljivo uslužna, koja sam ja jebena stranka i tako bla bla….
Čini li se vama ovo poznato?
Jučer se dogodilo baš nešto u tom stilu. Moja sestra je došla jučer po mene i zbog mene išla na kavu koju uopće nije planirala. Kako sam ja još u autu shvatila kako nemam sjajilo za usne u torbi, a ovisnica sam o vlažnim usnama (molim bez aluzija), dosjetila sam se da bih to mogla kupiti kad dođemo u grad. Parkirale smo se u Amruševoj u tri minute do osam. Ugledala sam DM i kažem njoj kako ću samo časak skoknuti unutra po neko sjajilo, na što ona plane na mene: kako ona kasni već deset minuta na dogovor, cimerica je čeka, ona ne voli kasniti, što mi je sad palo na pamet, kako sam se sad toga sjetila. I ja krenem za njom tri koraka i onda shvatim da će se dućani zatvoriti i ja neću stići nigdje kupiti sjajilo i cijelo će mi vrijeme biti suhe usne i planem sad ja. Na nju istresem bujicu u smislu kako ja uvijek napravim ono što se od mene traži, poslušno idem di god njima paše, uvijek sam tu i ona sad ne može tri sekunde pričakati nego baš sad mora slomiti noge u žurbi, ionako kasnimo i što će se strašno dogoditi njoj i toj njenoj cimerici za tri sekunde, a meni će se zatvoriti dućani. Jadna ja, uvijek svi meni mlate sol po glavi, ja povuci, ja potegni, nitko meni, lalalalala
I tako riječ po riječ, urlik po urlik, stignemo namušene na Jelačić plac, pokupimo cimericu i pravac u Tantru.
Sjedimo u tišini; cimerica izvan sebe od umora, nas dvije mutave, ja pijem nes, a ona čokoladu.
Nismo dočekali one koje smo čekali, nego njena cimerica predloži večeru. Pristadosmo skoro bez glasa i odosmo žustrim koracima i u tišini kod Bobana.
Tu se jezici već malo raspletoše od fine salate od hobotnice, dok smo došli do kraja već smo se počele i cerekati, da bi se na kraju smijale kao blesave i privlačile poglede sa susjednih stolova (za jednim je sjedio “naš” goli kuhar, mislim se ja, zar i on jede po restoranima, a ja mislila da on voli kuhati).
Dok smo još sjedile za stolom padne nam na pamet sladoled. Odlučimo se počastiti još jednom delicijom, ali ne ovdje.
Izađemo van i put pod noge, pravac – Milennium.
Sjednemo i tamo za stol i naručimo svaka po sladoled. Mljackamo u tišini, zadovoljne, samo što ne predemo.
Nego, zna li netko: zbog čega smo se ono posvađale?
Hm, da, sad mogu sa distance reći da je ona meni napravila uslugu dovezavši me do grada, ali istresla sam se na nju zbog toga što je to bila kap koja je prelila čašu tog dana, jer me prije toga nekoliko ljudi ostavilo da izvisim, što rezultiralo veličanjem sjajila za usne, zbog kojeg njoj ipak ne bi pala carska kruna sa glave da sam ga otišla sekundu kupiti. Spletom okolnosti i prožvakani na kraju dana nekada ne možemo jasno razlučiti tko koga i zašto.
Igramo glavnu ulogu u kojoj glumac jasno daje do znanja da glumi u veličanstvenoj Božanstvenoj komediji.