Intro-ekstrovertni, tko što
U većini slučajeva dok raspravljam ja sam ona koja sipa iz rukava: činjenice, sjećanja, osvrte, osjećaje, pogrde i tako dalje. Urlam iz petnih žila i jezikom mlataram do iznemoglosti. U afektu kažem i ono što mislim i ono što ne mislim. Moja mama je običavala reći: “jednom će te ta tvoja jezičina doći glave”. I znaju svi domaći da sam ja ta lajavica, jer su se svi oni imali prilike uvjeriti u moje jezične sposobnosti.
Tužno je to da su najviše takvih ekscesa doživjeli upravo oni koje najviše volim. Zašto je to tako, pretpostavljam, jer svima nam je nalakše izderati se na onoga koji nas pozna, jer nam neće zamjeriti i kad se situacija smiri, mi ćemo opet naći zajednički jezik.
No kako to obično biva, pred drugim ljudima i kad nisam u pravu postoji određeni odmak. Nekad kad imam volje raspravljam, ali uglavnom sam mišljenja da sa budalama i onima koji nisu vrijedni moga vremena ni živaca, ne trebam ulaziti u rasprave.
No, da se vratim u okrilje svojih najmilijih. Svi znaju da sam ja od onih “što na umu, to na drumu” i uvijek imam vremena za raprave. Možemo danima raspravljati i ako smatram da sam apsolutno u pravu, nema te sile koja će me skrenuti s puta.
Lako se mogu razbjesniti, ali se isto tako brzo vratim u normalu.
Međutim, postoje situacije u mom životu, a takve su rijetke, jako rijetke, iako ih se sad već skupio poveći broj: kad šutim.
To je znak da sam povrijeđena, duboko povrijeđena i da me toliko boli da ne mogu usta otvoriti. Možda bi i htjela nešto reći i u takvim situacijama moje se usne oblikuju u nadi da će protisnuti riječ, ali ni jedna ne izlazi. To su situacije kad sam suočena sa nečim novim ili starim situacijama koje su toliko puta raspravljane da je svaka riječ više suvišna. Tad osjećam bol cijelim svojim bićem. Od muke bih mogla vrištati, ali se zgrčim i pretvorim u malu nevidljivu hrpu jada. Imam dojam da sam se fizički smanjila, a bol se toliko povećala da zapravo više ne postojim ja nego samo bol.
I tako, ja sam kolekcionar velikih boli, a male rasipam.
Sad već u meni postoji dovoljno veliki broj raznovrsnih bolnih eksponata, a ja sad tražim dovoljno veliki prostor u kojem ću ih moći izložiti, tražim način da ih materijaliziram i da ih stručno povadim van, a da svoju ljušturu ne oštetim.
Čula sam da je to moguće, da ih mogu tako ružne pretvoriti u umjetnost. Nisu li najljepše pjesme proizašle iz bola. Ja ne želim pisati o tome, ja nisam Jesenjin, ja ih želim pretvoriti u sve tri dimenzije.
Samo još ne znam kako.
Zna li to tko uopće ili svi kljucamo i tražimo to zrno “ko ćorava kokoš”, a neki imaju toliko sreće i uspiju ga naći.