Puno vas je već pisalo o baki, svojoj baki, ali nitko još nije pisao o mojoj, zato ću ja.
Razmišljala sam danas puno o njoj. Ne znam da li je to vezano uz ove dane kad nam smrt postaje neminovnost, u obliku onih poznatih, manje poznatih, dragih, svjetskih osoba.
Moja baka nije umrla, hvala Bogu, ali razmišljala sam da će doći jedan dan kad ću se na ovaj ili onaj način rastati od nje. Ne želim tu sada plakati i jaukati kad nema sad spomena o tom danu, ali me jedan post danas koji sam pročitala potakao na razmišljanje, koliko radim na tome da jednog dana ne moram reći da joj toliko toga nisam rekla.
Nisam dugo natezala svoje moždane vijuge nego sam posegnula za telefonom.
Ta moja baka. Čujem se sa njom svaki dan, i svaki dan znam što je jela i gdje je bila iako smo udaljene oko 400 km, ali danas kad sam je nazvala u nepredviđeno vrijeme, naime, naše vrijeme je uvijek u 19:30, i kad sam joj rekla da sam je nazvala samo da joj kažem da je volim, bila je sretna.
Tako mi teško pada nekad ta udaljenost.
Samo mogu sjećanjima iz djetinjstva izazvati njen miris pregače. Da se razumijemo, moja baka nije ona stara baka u crnim suknjama i podsuknjama, ona je uvijek bila dama, a pregače koje je nosila i nosi su isključivo tu da ne bi zaprljala svoju odjeću dok se petlja po kući.
Sjetila sam se da smo u vrtiću sestra i ja pokupile uši, a kako je mama uvijek bila zaposlena (koja mama nije zaposlena), baka je na sebe preuzela brigu o timarenju naših glava.
Čak i kad je obavila svoj posao, sestra i ja bi uporno dolazile k njoj napadno se češući po glavi u nadi da će nam opet glava završiti u njenoj pregači dok ona sjedi na pragu vrata od balkona svoje spavaće sobe. I ona je prozrela tu našu igru, ali bi svejedno strpljivo sjela i prstima prebirala po našoj kosi, praveći se da je naišla na nešto pa noktima pucketajući ubijala nevidljive stvorove dok smo nas dvije uživale u mirisima pregače nastali od kuhanja.
Cijelo moje djetinjstvo je bilo tijesno vezano uz nju, ona mi dođe kao druga mama.
Ona je prva znala, samo po mom izrazu lica, da sam trudna. Mogla sam danima pored mame prošetavati sa mučninama, ali čim je došla baka ili “oko sokolovo” kako smo je odmah nakon nazvali, samo me pogledala i rekla: ti si mi nešto sumnjiva, da nisi možda trudna. Ja sam se branila i rukama i nogama, ali njenim rengenskim očima nisam mogla ništa sakriti.
U tome se zapravo razlikuju roditelji od baka i djedova. Roditelji uglavnom nemaju vremena gledati s pažnjom u lice svoje djece, a ovi drugi imaju svo vrijeme samo za to.
Htjela sam još samo napisati kako sam se i danas u “naše vrijeme” čula s njom i kako je bila sretna i još jednom mi spomenula kako sam joj uljepšala dan svojim pozivom i još mi je rekla:
Nema istu snagu kad stari čovjek kaže mladom da ga voli, jer on ima vremena o tome razmišljati, nego je veliko kad se mlad čovjek, koji je u strci i sa puno obaveza, sjeti starog i još mu kaže da ga voli. To zaista znači ljubav.
Ja ne mislim da je to veće, jer znam koliko ona mene voli.
Nisu ni riječi ono što bi trebalo biti, ali kad smo toliko daleko morat će dostajati sve do našeg susreta.
Žao mi je onih baka koje nemaju nikog da im kaže koliko ih vole.