Crtica iz mog djetinjstva
Sjećam se kao danas, danima smo propremali cijeli repertoar. Neki od nas su imali recitacije, neki su glumili u igrokazima, neki su pjevali, a na kraju smo svi pjevali. Vođeni čvrstom rukom drugarice Ljubice dva sata bi uvijek bila besprijekorno odrađena, na kraju čega je bila mala zakuska od kolača koje su mame pekle, raznih grickalica i sokova.
Obučeni svečano u bijele majice ili košulje sa tamnoplavim suknjicama i hlačama, bijelim hulahopkama i do visokog sjaja ulaštanim cipelicama stizali bi u školu barem sat vramena prije početka da bi ukrasili i pripremili učionicu za svečane trenutke.
Svake godine do četvrtog razreda sam imala dužnost ili čast ispisivati na ploči velikim slovima “sretan vam dan žena” ili “sretno, mame” kredama u boji, nakon čega sam oslikavala cijelu ploču ukrasnim vijencima, cvjetićima i ostalim slikarijama.
Ostali bi poredavali stolice, razmicali klupe, postavljali bijele stolnjake, dijelili plastične čaše, salvete.
Zatim bi u razred malo po malo pristizali roditelji i zauzimali mjesta.
Kad bi se konačno okupili nastao bi tajac i drugarica Ljubica bi ustala i pročitala uvod i na kraju najavila jednu od točki. Nizale su se jedna za drugom, a ovisno o sastavu djece na “pozornici” mogla se nadzijeti i pokoja suza u krajičku oka ponosnog roditelja.
Bilo je i lapsuza, nakon kojih bi mi djeca praskali u smijeh, a prijekorni pogled drugarice bi nas taj čas dovodio u red.
Na kraju bi svi izašli na pozornicu i pjevali iz petnih žila ponosni što smo dio tog spektakla. Kad smo završili i poklonili se, čekali smo drugaricin znak da se slobodno bacimo roditeljima u zagrljaj, a oni su nas čekali puni oduševljenja.
A sada toga nema.
Nema majčinog dana, nema dana žena, nema drugarica i nema ambicijoznih učiteljica, a na kraju kraveva, kome i čemu. Sve se promjenilo, stoga, čemu ovoliko spominjenje “dana žena”?