Nevjerovatno je da se uvijek u životu najbolje stvari događaju upravo onda kad se najmanje nadaš.Zaista sam bila uvjerenja da će doček Nove godine biti sjedaljka kakve obično viđamo kod moje prijateljice. Ona će ovo pročitati i nasmijati se, zato prijateljice M. imaš mahanje. Nakon osam godina drznuli smo se mojom inicijativom napraviti tulum.
U malom osvrtu na protekle godine moram naglasiti da su glasna muzika i šušur u kući bili moji najveći neprijatelji. Shvatila sam da je to zbog moje djece koji su bili premali i nisam ih željela mučiti kako nespavanjem (zbog glasne muzike) tako i remećenjem njihovog rasporeda i šoka od silnih ljudi koji u polu do skroz pijanim stanjem prolaze kroz kuću.
Ove godine je došlo sve spontano. U roku od dvije minute sam donijela odluku da ljude koji su sjedili za stolom samnom na kavi pozovem na doček. Samu sebe sam iznenadila, a kamoli muža kad sam doma došla i objavila da imamo tulum. On zaista nikad nije bio protiv takvih stvari, ali je sa osmjehom na licu komentirao:
Ooook, ali zar ne misliš da bi i ja triba odlučivat o tome.
Ma da, da, naravno, ali baš me ponilo, reko ja.
Nema problema, a onda neka dođe i moje društvo.
Ma moooože, zaključim ja.
Za njegovo društvo je bilo kasno, tako da je bilo prisutno samo moje staro društvo iz srednje škole. Kako nikad s njima nisam čekala novu godinu (sramota), nisam znala što mogu očekivati. Očekivala sam kako sam i rekla, sjedaljku, jer sam ih uglavnom u takvim situacijama i viđala.
Toliko su me iznenadili kad je alkohol počeo djelovati. Kad su se podizali redom sa svojih stolica, ugasili svjetlo i počeli plesati, osjećala sam se ponovo kako u srednjoj školi. Kao da je netko izbrisao godine, s tim da je proizvod tih godina bio oko mene u obliku moje djece, koja su se isto tako zabavljala (ali nisu takli ni kap alkohola, tako mi svega).
Kao prava i vrijedna domaćica pobrinula sam se za dovoljne količine hrane. Moram pohvaliti i mog muža koji je, nakon neuspjelog ručka prije šest godina odustao od kuhinje, ipak napravio specijalne zapečene sendvičiće, koji su jako dobro prošli. Tako da od sada, mužu moj, KUHAŠ!!!!!
Jedno, mlađe, dijete je podleglo umoru u 1:00 i samo se skljokalo u krevet, a drugo je ostalo do 5:00, odnosno do kraja tulumiške i nakon što su svi otišli, jedva zaspalo od silnog uzbuđenja. U više navrata je pitala koliko je sati i značajno i sa ponosom konstatirala da je ovo najbolji tulum na kojem je bila (ima osam godina, onda možete zamisliti na koliko je tuluma već bila) i naravno da se obavezno mora pohvaliti prijateljici, jer da sigurno ta njena prijateljica nije ostala do pet. Dijete će mi u školi biti glavna faca, hihihi.
Kad su finili bali i svi uzvanici otišli, u nama domaćinima, ostalo je ono fino zadovoljstvo zbog uspješne večeri. Držalo nas je i cijeli sljedeći dan, zapravo, samo onaj dio dana u kojem smo bili svjesni svog postojanja. Kilavi smo se klatarili, spavali, kunjali, jedva jeli, a tek u 19:00 sam dobila volju za skuhati ručak.
Žlica. Tko bi rekao da nekoga žlica može spasiti.
A danas?
Danas krećemo osvojiti ovu godinu!!!