Zasio moj muž za kompjuter i neda blizu, sidi li sidi. Možeš ga kumit, molit, al kad se usidne, moš’ se slikat. Dica u krevetu, muža u krevet dozvat ne mogu, mislim se šta ću. Sve san knjige po kući pročitala, televizija mi se ne gleda, a onda virnem za svaki slučaj tamo di su knjige, možda mi se bude dalo čitat koju po pedeseti put, a ugledam onu koju sam pročitala i više od pedeset puta “Vječno nasmijano nebo” by Ivan Raos. E, ljudi moji, ta knjiga se može čitati cijeli život i svaki put se možeš do suza nasmijat. I tako otvorim ja prvu stranicu i čitam. Čujem, zvoni telefon, muž nešto romori, poklopi slušalicu i evo ti ga u sobu. Zagrli me. Kužin ja, on bi izaša. Mater ti milu, ko ti je miliji. Vječito na repertoaru moj brat. Kad nije samnom onda je s njim. Vikendom se digne ranije i dok ja još spavam ide majci mojoj na kavu. Ne samo da voli mene nego i cilu moju obitelj. Zar da na svoju vlastitu obitelj budem ljubomorna. Bože mi pomozi. A kako tek oni vole njega. Sami hvalospjevi.
I da se vratim na temu, ja se onako durim, a on kao da ne zna me pita :”jel se durim”. Ma šta me pitaš. Ionako mi nema pomoći, jer je on već jednim korakom na izlazu. Ne ispuštam knjigu iz ruke i trudim se skoncentrirat na to što čitam. On odlazi u hodnik, čujem ga kako jaknu oblači, ključevi zveckaju, a onda užurbano ide prema kuhinji pa natrag u hodnik i evo ga u sobi. Da jel’ sam vidila njegov novčanik. Smrkava mi se prid očima, jer nije prvi put da ovo čujem. Samo zammčem, a on se baca u studiozniju potragu. Rekonstrukcije događaja, kad je bio u dućanu pa u autu pa je uzeo vrečice, a meni se povraća. Šlag na kraju, u novčaniku je bilo 1500 kn, a sutra je dan kad bi trebao dignut kredit koji čekamo već 2 mj, a nema dokumente. Obuzima me malaksalost. Vratom bi mu zavrnula ko kokoši. Opet negdi nešto kopa i slavodobitno se vrača sa novčanikom. Bijesne suze mi na lice dolaze. Toliko puta mi je to napravio da sam već tribala oguglat. Kaže:” da me ovoliko ne voliš, mrzila bi me , jel’ da?”
Ja mu odgovaram: I da te ne znam pa da te na ulici sritnem, šaku u glavu bi ti zabila, pa kad bi me upita “zašto”, ja bi ti rekla “znaš ti zašto, kretenu”!