Javno blatim
Svi ste čuli za ULUPUH, za one koji ne znaju: udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske. To je jedna tako fina udruga na glasu. Puno poznatih imena se vežu uz nju. Bave se divnim stvarima kao što su: sudjelovanja, organiziranja, poticanja, osnivanja i tako još puno lijepih stvari. Oni imaju i svoj cilj: sudjelovanja, poticanja, unapređivanja, razvijanja, stimuliranja i imaju jednu još divniju karakteristiku: NE ODGOVARAJU NA MAIL.
Lijepa naša Hrvatska, nepismena.
Ako ima stvari koja me može tako izbaciti iz takta je to što još uvijek ljudi u Hrvatskoj ne shvaćaju da je to normalan vid komunikacije. Kad se to fino prenese na susret oči u oči ispada ovako: Ja dolazim finoj i kulturnoj teti ili tajnici ili nekoj sigurno lijepo i ukusno obučenoj gospođi, jedne fine i širokopoznate udruge i kažem “Dobar dan” nakon što ta ista fina, mirisna i dotjerana gospođa nekulturno ne odzdravlja. Ovo što bi ta gospođa trebala izgledati ovako nekako je zbog vrste djelatnosti kojom se udruga bavi.
Odzdraviti nekome je jedna od osnovnih stvari koje se još u djetinjstvu uče. Ne moram se ja svidjeti jednoj takvoj djelatnici, ali ako je ona stavila svoju e-mail adresu iz razloga da joj se ljudi mogu obratiti, onda je red da ona odgovori.
Ne moram vas ni pitati jer znam da se slažete s time, ali pitanje je kako riješiti taj problem? Kako opismeniti lijepu našu?
Da sad opet ja toj istoj osobi pošaljem novi mail, za kojeg se sad slobodno mogu pitati: čita li to itko?
Ili da odem tamo i izgubim dva dragocjena sata ili da je jednostavno nazovem? Ovo bi vjerovatno bilo rješenje u kojem bi ja dobila odgovor, ali nikako ne bi bilo rješenje kako natjerati tu osobu da pročita mail.
Ljuta sam ko pas na papru (kaže jedan lik iz crtića).
Lako bi bilo da se tu radi samo o ovoj jednoj udruzi, ali tu se radi o velikom broju što državnih što građanskih i drugih ustanova i udruženja.
Mislim da je došlo vrijeme da se započne kvalitetno osposobljavanje ljudi koji rade u javnom sektoru, da ih se nauče osnovnim pravilima moderne komunikacije.
Jasno mi je da postoje ljudi koje plaši tehnologija, ali im zato njihov poslodavac treba pomoći osloboditi ih tog straha.
Sjećam se kad su se firme tek počele kompjuterizirati, moja mama koja zaista nije stara, je bila prestravljena. Zamislite samo te mase prestravljenih ljudi koje NITKO nije naučio kako se time upravlja i naravno da su im to do danas “španska sela”. Naučili su raditi u tim specifičnim programima, a internet je do dana današnjeg ostao nepoznanica. Smijeh me uhvati kad se sjetim moje bake koja je jednom prilikom rekla da se čuvam interneta, jer “tamo” ima virusa.
Da ne duljim: kako vi vidite “naš” napredak?
I molim vas, probajte im poslati mail i očekivati odgovor!