Dobro je!
Temperatura više nema,barem u našoj obitelji, ni u Zagrebu ni u Fužinama. Nismo ni zdravi. Neki (ja) kašlju kao najveći tuberkulozni bolesnici bez nade u ozdravljenje, dok drugi (djeca) kašljucaju u sitno.
Svi smo pod antibioticima, ali prolazi, mater mu milu, prolazi.
Toliko sam se puta naslušala u životu da boleščurine treba preležati, ali ne da meni vrag mira, nego baš tad, udri uzduž i poprijeko cijele Hrvatske. To su oni trenuci kad se sjetim svega onog što nisam stigla napraviti, pa na samom početku bolesti udri, radi, kao da se radi o zadnjim danima u mom životu. I evo došlo me glave. Agonija se produžla u nemogučih desetak dana, umjesto samo tri četiri, koliko je trebalo djeci da dođu sebi.
Na njih pazim, čim se razbole, trči mama po doktorima, čubi u čekaonici, koja joj je mrska do bola,jer se čeka, doslovo, satima. Ali, nema veze, to je sve za dobrobit svoje djece.
Antibiotike se daje točno na vrijema, nema preskakanja, nego po rasporedu.
A sebi….evo, kako je bilo u samo zadnja dva mjeseca.
Otišla sam privatno kod doktora koji će mi pomoći da izlječim svoju staru boljku. Čovjek mi pripiše jako težak lijek, ali pošto moram biti apsolutno zdrava (koje li ironije) da bi ga mogla podnijeti, moram napraviti kompletnu krvnu sliku, uključujući i jetrene probe.
Da, bilo je to prije dva mjeseca.
Sljedeći moj korak u tom pogledu je bio prije mjesec dana. Otišla sam sa povijest bolesti od privatnog do doktora opće prakse da mi napiše recept i uputnicu za vađenje krvi.
Sljedeći korak je bio prije dva dana. Otišla sam izvaditi krv i to četiri epruvete i iz prsta, nakon čega sam, oslabljena od svih ovih dana, u predvorju, na klupici, koje sam se zadnjim atomima snage dočepala, pala u nesvjest. Valjda, jer se samo sjećam da kad sam legla na nju i digla noge, nastalo je zamračenje. Kad sam otvorila oči, samo sam se upitala, tko je ugasio svjetlo. Zatim me uhvatila neka mahnita treskavica pa sam se opet jedva dovukla do auta, gdje sam sjedila nekoliko minuta dok sam sebi došla.
A jučer sam tek bila kod doktora da mi da antibiotik. Jesam koza. Tjedan dana i više se kuha ovo u meni i ja jučer odem, ali zato sam sinoć platila.
Niti jednu riječ nisam mogla prozboriti bez silnog napada kašlja, u kojem je bilo od gušenja do povračanja. Koje su to muke, a onaj tko bi me čuo samo bi mogao kratko prosuditi da sam gotova i da umirem. Sama sam si kriva.
A jutros, nakon sam jedne konjske tablete antibiotika imam osjećaj da su mi se pluća vratila i da mogu udahnuti bez straha.
Uzalud ja prelazim na semaforu isključivo kad je zeleno.
Uzalud je što ne pušim.
Uzalud što se trudim jesti zdravo, uzalud mi sve radnje kad opet kiksam kad se radi o odlasku kod doktora. Uvijek mislim kako ću izgubiti previše vremena tamo. A koliko sam sad vremena izgubila?
Bez brige, ovo ja sebi očitavam bukvicu!