Jučer je bio dan kad je moja Fjokica po drugi put u životu otišla od mene, ovaj put u aranžmanu zbora “Klinaca s ribnjaka”, a prvi puta sa vrtićem.
Bilo mi je teško kako već biva roditeljima.
Dan prije smo razvrstavale odjeću koju će ponijeti, pisale dva spiska, jedan koji ostaje doma i drugi koji nosi sa sobom, jer poznavajući Fjokicu, moglo bi se desiti da se vrati bez par komada kako je to bilo prošli put. Valjda će napraviti kontrolu kad se bude pakirala za nazad. U nadi je spas.
Odvezli smo je ujutro na dogovoreno mjesto. Roditelji, uglavnom u paru, dolazili su sa svih strana. Zauzeli su sva raspoloživa parkirališna mjesta i ona koja to nisu. Nastao je veliki cirkus, od trubljenja, do cike, vike, plača, suza, osmijeha, upozorenja.
Pun autobus djece, a roditelja duplo. Najbolje od svega je bilo kad su djeca tek počela ulaziti u autobus i kad su i roditelji krenuli unutra. Ja nisam mogla vjerovati. Meni nije ni palo na pamet da se proguravam unutra. Di bi stalo nas 150 u jedan autobus, da čovjek ne povjeruje.
Ali, roditelji su roditelji, pogotovo oni nadobudni. Ha!
Kad su se sva djeca smestila, a potrajalo je, autobus je krenuo, ostavljajući nas roditelje, neke sa suzom u oko, neke sa molitvom, neke sa zubatim osmijesima punim strepnje. Ruke u zraku, svi mašu, kao da će im odmah poslije ruke otpilit.
Šmrc, šmrc.
Posljednje tumačenje znakovnim jezikom, kao ono, nazovi kad dođete i ode autobus.
Ostali smo Kokolo i ja kao ogoljeni.
Dalje ne bih pisala što se događalo da mi se zaista nije dogodilo nešto urnebesno smiješno.
Otišli smo na kavu i izlazeći iz auta osjetim neki čudnovati propuh u predjelu mog dupeta. S obzirom da sam imala hlače nije mi bilo jasno, pa sam, već penjući se uz stepenice prema kafiću, posegnula rukom prema natrag i imala sam što za osjetiti. Falilo mi je pola hlača. Taj čas sam se prosula od smijeha, hodala sam tih par koraka sa dupetom na izvolite i tako sam sretna što nisam na sebi imala tange. Raspale se hlače cijelom dužinom i širinom mojih oblina. Odmah Kokolu naredim da pogleda i on se samo nasmijao. Nevjerovatno, to mi se u životu još nije desilo.
Da se sad vratim Fjokici. Mislim da je samo jučer tijekom dana nazvala kojih 6 – 7 puta, ali uvijek sa nekom sitnicom, tipa: ručali smo pohano meso i bilo je fino.
A danas je nazvala jednom da mi kaže da je sinoć imala temperaturu. Poludila sam, jer i drugi miško imao isto sinoć. I što sad?
Cijelu zimu nije bila bolesna, a sad čim je krenula, odmah temperatura. Izvan sebe sam, a ona kaže da je sve ok, da je niska temperatura i da ne brinem, a ja izvan sebe.
Sad više ne znam što dalje………pisati ću.