Mi smo ljudi zaista uvrtili sebi u glavu toliko toga, a naše želje uveliko premašuju naše potrebe.
Jedan mali osvrt na početke našeg zajedničkog života. Bili smo skromni. Ne, bili smo preskromni. Svaki dan sam čarobirala sa ručkom, ali uvijek je bio na stolu.
Na žalost ili na radost, ovisi iz kojeg kuta se gleda, nismo imali starce koji su nas mogli lansirati u bezbrižan zajednički život.
Podstanari, bez auta, ja kao student, a Kokolo tek friško zaposlen, dijete koje je išlo u vrtić. Onda nisam razmišljala o težini života, a danas kad se sjetim, zaista ne bih nikad više željela živjeti tim životom. To je bio neke vste poluživot u odnosu na ljude koji su nas okruživali. Meni je bilo nepojmljivo da svaki dan idem na kavu, jednostavno nisam imala novca za nikakav luksuz, što je već i kava predstavljala.
Ali kako kažu, čovjek se nauči i na batine, tako smo mi neko vrijeme životarili. Jedina zabava je bila u krevetu (zato siromašni imaju puno djece).
U usporedbi sa današnjim životom nismo imali ništa, a isto smo bili sretni.
Danas imamo svašta, a opet nemamo ništa. Prihodi višestruko viši nego onda, umjesto da nas rasterete još više su nas zavukli u nevidljivu mrežu naših prohtjeva koji sad “moraju” biti zadovoljeni, a nekad nismo ni razmišljali o tome da nam trebaju takve stvari.
Čovjek po prirodi teži uvijek još nečemu.
Na stranu sad vjera i vjerska učenja oko toga kako je pohlepa grijeh, kako nam ne treba materija, kako ovo ili ono, pitam se samo što mi je zista potrebno da bih bila sretna.
Moji snovi su uvijek bili bazirani na materiji koja u konačnici donosi i duhovni mir, u ovom slučaju to je: kuća na Silbi na koju bih se taj čas preselila da je imam onakvu kakvu želim, ali nemam. Zato se opet vračam na početak u svijet u kojem moram stvoriti novce da bih bila sretna. Ne zbog novca, jer dok god ga nemam onoliko koliko mi je potrebno da se ujutro mogu probuditi nopterečena mišlju da li sam platila taj i taj tačun, ne mogu funkcionirati kako treba.
Uvijek se čovjek može tješiti time da je zdrav, voljen, okružen obitelji, ali, jedan veliki ali, ta ista obitelj dolazi u velike krize, zaboravlja na ljubav i na sve opterečena svakodnevnim brigama.
A opet kad razmišljam o tome da mi se ponudi da do kraja života na jednom od životnih planova imam problema izabrala bih sigurno taj financijski, a sve ostalo neka bude dobro, onako kako je.
Zar mora biti nešto loše i ima li netko ne zemaljskoj kugli koji je potpuno sretan i zadovoljan?
Tako je postalo uvriježeno mišljenje da svatko nosi svoj križ, da je pa skoro bogohulno da je neko od ljudi apsolutno sretan, kao ono: jao, jao, ako sam sretan to mora značiti da ću patiti zbog toga. Neka zasrana ravnoteža u koju sam i ja sklona povjerovati.
Je li takvo mišljenje nasljedstvo naših predaka utemeljeno na fikciji ili je zaista naša stvarnost? Želim vjerovati da se radi o fikciji, a ne mogu se otresti toga da bi moglo biti fakt, jer mi se cijeli život grafički prikazan kreće sinusoidnom linijom u kojem se izmjenjuju i dobra i loša vremena sa više ili manje novca, sa vremenima u kojima volim prije nego sve, do trenutaka kad mrzim, kiša, sunce, kiša, sunce, kiša, sunce………