Baš kako je i Kokolo nekidan pisao, da sam kojim slučajem napravila ono što nisam danas ne bi plakala ko malo dijete.
samo roditelji znaju koliko mogu biti ponosni na svoje dijete. Svatko od nas ima različitu osjetljivost s obzirom na raznolikost djetetovih uspijeha. Meni ne znači puno košarka, kad je u pitanju moja Fjokica, ali ako to nju uveseljava radovati ću se skupa sa njom, ali sam sklonija se prikloniti nečemu , u čemu je , smatram, uspješnija.
Već sam pisala kako ona pjeva u “Klincima s Ribnjaka”od četvrte godine sa malim prekidom. Majka joj ponosna. Od kako pjeva u najstarijoj grupi tako je sada prisutna i na spotovima. Do danas mi nije ni palo na pamet, a danas nisam uračunjiva, jer me uhvatila milotica, da je to svojevrsni uspijeh. Čim sam čula prve taktove sa prvog programa HTV-a, odjurila sam pred televizor i zablejala. Kad sam je ugledala (već sam prije gledala ovaj spot i nisam imala ovakvu reakciju) udarila sam u plač. Udri revi, suze cure niz obraze, a majka ponosna stoji i gleda svoje najmilije. Ja sam je rodila, ja, ona je moja mila, lijepa, draga, bahata, svakom loncu poklopac kćerka. srce puca, hoće izletiti, šmrčem, pušem i slinim dok se spot bliži kraju.
Onda se sjetim kako je Kokolo vodio na snimanje u studio, prvi put je išla. Pa sam je izmrcvarila pitanjima: i kako joj se sviđa u studiju, što je radila, koliko puta je morala otpjevati svoj dio, što je čula u slušalicama, joj, ona se pravila coolerica i trudila se što nehajnije odgovarati, ali vidjela sam ja da je ponosna.
Majka joj ponosna.
Ne idu mi danas ni riječi, to se ne može opisati.
Tok misli me odveo do Dolke. Ta žena je ispričala i drugu stranu medalje.
Ona zna, a ja pretpostavljam da je jačina osjećaja jednaka samo na suprotnim stranama.
Ne želim sada misliti o tome, sada želim zadržati što duže ovaj ponos, jer kad se vrati iz škole već će ona nešto izmisliti kako da me zabavi.
Koliko radosti ima u našoj djeci ne mogu ni naslutiti oni koji ih nemaju.