A sad malo o bubrezima
Zatoplilo je, a to već i vrapci na granama znaju, samo se pitam zar je zaista došlo vrijeme staviti bubrege na izlog.
Recite da sam konzerva i da nemam pojma (u povjerenju, to mi sestra kaže, a ona ima 12 god.). Znači, pregazilo me vrijeme.
Ako niste znali danas je moderno kao jako mlad imati silne upale jajnika, cistične jajnike i raznorazne varijante upalnih i drugih stanja rasplodnih organa.
Došlo je vrijeme generacija koji bi mogli imati manje šanse za imati djecu od ovih danas.
U svakom slučaju zasrali smo sami sebe, krenuvši od spreja za kosu do Černobila i evo stigosmo do majičica sa pupkom na izvolite. Nikad kraja idejama kako si zagorčati život, slažete li se sa mnom?
Gledam ja jučer grupice mladih curica na cesti, ne zna čovjek koja je viša od koje (mi nismo tako izgledali), ne zna se koja je ljepša od koje (tako smo izgledali), a svaka druga ima goli trbuh. Da malena, pupak ti je prekrasan, za to pokazati se zaista isplati žrtvovati pokoji jajnik. Ne’š ti jajnika, kao da ti to sad treba. Nećeš ga trebati još godinama, ali kad ti zatreba…vidjet ćemo.
Zamišljam si scenu u glavi, prilazim grupici djevojčica i nadobudno ih obavještavam o posljedicama izlaganja njihovih bubrega ovom varljivom vremenu, a one me blijedo gledaju i misle: gle koja koza stara, neka se za sebe brine, nego što nam tu soli pamet sa glupostima. I dok se možda samo jedna od njih usudi nešto reći kontra, druge joj staju uz bok, a ja odlazim, zadovoljna što sam obavila “moralnu dužnost”. Ja kao Bruce Willis, spašavam svijet.
Žao mi ih je.
Sjećam se kako su moja mama i baka stalno ponavljale: nemoj sjediti na hadnome, obuci se, uvuci potkošulju…
Urezalo mi se to u mozak i ja stalno kao na traci štancam te rečenice svojoj Fjokici, dok moja sestra, od iste nam majke hoda ulicom razgoličena…….nije mi jasno, kako je došlo do dvostrukih kriterija, vrijeme se promijenilo, kaže mi sestra. Nije se ljubavi moja vrijeme promjenilo nego je mojoj mami ponestalo živaca.
Tek sad vidim koliko roditelj može biti zaslužan što djeca hodaju ulicom takva.
Kaže mi mama; ne može joj stati na kraj, ma da, a meni je mogla, a onda u par navrata kao ovlaš natakne mi na glavu kako sam bila nemoguće dijete, neukrotiva, a nosila sam potkošulje do koljena.
Opet pišem tekstove koji su samo moje male pobune, neće doći do ušiju koji bi trebali ovo pročitati.
Pitam se zapravo koga bi trebalo obrazovati za ovako nešto, majke ili djecu. Od nekud se treba krenuti.
Ionako izumiremo, smiješno je to zapravo, toliko nas je, ali izumiremo. Sve je više jalovih žena. Prirodna selekcija? Sumnjam.
Majke, vidite li svoju žensku djecu kako hodaju po cesti?