Medo je ovaj put bio moja inspiracija.
Taman je počelo ljetovanje nakon što sam završila treći razred srednje škole, kad sam otputovala baki. Svake godine za praznike sam se vračala u grad u kojem sam rođena i išla u osnovnu školu.
I ovo ljeto je započelo vrlo zanimljivo, bila sam tek nekoliko dana u gradu kad sam srela bivšeg razrednog kolegu, koji je još uz to bio i bivši dečko, ako se tako može nazvati netko s kim sam se držala za ruke pod klupom u sedmom razredu. Kratko je ta zaljubljenost trajala, jer amo oboje bili tvrdoglavi ko magarci i na kraju smo se potukli, vjerovali ili ne. Umrem od smijeha kad se toga sjetim.
Dakle, sreli smo se slučajno i odmah sam osjetila iskru gledajući ga u oči. Cijelo ljeto je bilo naše ljeto. Bilo je predivno. Pažljiv, brižan, duhovit, sportaš (košarkaš), osoba koja nikad u životu nije zapalila ni jednu cigaretu, a kamoli konzumirala što drugo.
Sudeći po razgovorima s njim dobila sam dojam da strašno voli svoje tijelo, brine se o njemu i da mu nikad ne bi ništa nažao učinio.
Sjećam se da je znao praviti neke šejkove s silnom količinom bjelančevina, pazio je na unos kalorija, redovito vježbao. Bilo ga je i za što primit.
Jednom zgodom dok sam bila kod njega pokazao mi je pozadinu okvira sa slikom iz trećeg razreda osnovne škole na kojem je pisalo moje ime, dječjim slovima sa datumom koji se poklapao sa vremenom kad smo išli u treći tazred. Pričao mi je da je uvijek znao da ćemo jednom biti zajedno.
Ovo zvuči malo friki, ali je tada bilo simpatično, jer smo zaista bili zatelebani kao mladi majmuni.
Ja sam uvijek bila ta koja je bila nemirnog duha i kako se bližio kraj ljeta, tako sam se ja hladila, a on je krojio planove kako još mora završiti jedan razred pa dolazi studirati u Zagreb, ali već je bilo kasno da se uklopim u njegove planove, jer ja odlazim, a kako sam već imala iskustva sa ljubavi na daljinu, znala sam da nema smisla duljiti priču, jer neće uspjeti. Znam ja sebe.
Otišla sam i dogodilo se kao i svaki put, sve rijeđe smo se čuli, a on je znao otići do moje bake pitati kako sam ja.
Prošla je godina i jednog dana u 6 mj. se javio da je u Zagrebu na prijemnom za faks. Sreli smo se i izašli van. Tada sam već bila sa Kokolom, koji je konobario uz studiranje u jednoj zagrebačkoj diskoteci. Tu sam ih upoznala. Nije mu bilo drago, ali rekao je da je sretan zbog mene i bla bla bla.
Kad su krenula predavanja znali smo se često susresti u menzi. Uvijek, ali uvijek se naglašeno hvalio kako izlazi sa ovom ili onom dobrom ženskom, a mene nije baš bilo briga pa sam se uvijek smijala i bila zaista sretna zbog toga, neka ga, mislila sam.
Kako je meni trbuh rastao tako sam sve rjeđe išla u menzu, a sve češće mami ne ručak, tako ga gotovo nisam ni viđala.
Mjesec dana nakon što sam rodila krenula sam u šetnju sa svojom Fjokicom i puf naletim na njega. Čovjek je bio izvan sebe. Gutao je pljuvačku, teško cijedio riječi, sav u tristo čuda. Kratko smo popričali, a onda smo se rastali bez da smo prozborili tri normalne rečenice.
Ubrzo sam zaboravila na taj susret sve dok jednog dana nisam čula vijest da je taj isti dečko prolupao, sa dijagnozom paranoidne šizofrenije nastale konzumiranjem opojnih droga.
On, on koji nikad nije cigaretu zapalio, on koji je bio sportaš, on koji je bio inteligentan, on koji je bio zgodan , on koji je imao sve što jedan normalan čovjek treba. Nisam mogla vjerovati.
Godinama ga nisam vidjela. Neki koji su pokušavali razgovarati s njime samo su konstatirali da on nikoga više ne pozna, da se povukao u svoj svijet.
Prije godinu dana sam ga srela, nećete vjerovati, u svom kvartu kako se vuče sa tupilom u očima. Prišla sam mu, ali me nije prepoznao, pitala sam ga da li zna tko sam ja i rekao je da zna, ali sam vidjela da je to rekao samo da me se riješi. Bila sam strašno potresena taj dan, a poslije sam shvatila da se s mamom preselio u Zagreb upravo u moj kvart i to par ulica dalje. Tu i tamo sam znala proći pored njega autom što je uvijek izazivalo u meni strašan osjećaj tuge.
Prije par dana dogodio se preobrat, ali opet na sasvim neočekivan način. Mislim da me ovaj put prepoznao.
Izašla sam iz auta i sa djecom krenula prema ulazu u zgradu kad sam bacila pogled niz ulicu i ugledala njega. Taj čas kad su nam se pogledi sreli on se izbezumio. Zaustavio se i ne znajući kuda krenuo prema zgradi nasuprot moje i to na stazu koja vodi iza zgrade. Tamo nema ništa i nitko ne ide tamo, a pogotovo oni koji tu ne žive, dakle, jedino što mogu pretpostaviti je da me prepoznao i htio se sakriti. Ljudi moji, on se krenuo sakriti od mene kao malo dijete. Suzdržavala sam suze. Izgubljen je.
I što će biti sljedeći put kad ga sretnem ne znam, ali je neminovan susret, s obzirom da nas dijeli 200 metara zračne linije.
Tuga me hvata protračenog života, tuga me hvata da je jednom tako divam dečko postao gljiva, a zašto?
Za par tenutaka sreće uz ex ili zbog zaborava u heroinu ili zbog osjećaja nadmoći u koki ili zbog silne energije u speedu.
Nije ovo usamljen slučaj, a oni koji tvrde da je marica ne’š ti, imam i priču za njih, kombiniranu sa alkoholom uz istu dijagnozu, a ta mi je priča još bliskija od ove.
Nisu ovo isječci iz novina niti rekla – kazala, ovo su ljudi koji su bili ili jesu dio mog života.
Nismo svi jednako imuni na sve, može nas tisuću konzumirati nešto i ne imati posljedice, barem izvana, ali tisuću i prvi može proći sa kobnim posljedicama.
Neka se svaki onaj koji prvi put uzima tako nešto zapita, da li je on taj tisuću i prvi.