Gledam ja sinoć neki film, onako ovlaš s obzirom da prtljam nešto rukama. Neki horor.
Horori su posebne stavke u mom životu. Uglavnom ih izbjegavam. Od njih me jeza podilazi, ali ih čak pod određenim okolnostima mogu progutati, a te su: upaljeno svjetlo i stišan ton. Hrabra sam ko David protiv Golijata, ali jedino na taj način.
I tako, gledam ja to napreskokce, a Kok odjedrio negdje s mojim bratom. Djeca u krevetu, spavaju. Kokolo nije ponio ključ sa sobom i očekujem, naravno, da pozvoni kad dođe. Trebam mu prvo otvoriti vrata od zgrade pa onda vrata od stana.
Scena ide: ona nešto u mraku hoda, ubojica je sljedi sa nožem, a meni netko kucka na vrata.
Ja vičem : ‘ko je? Šuljam se prema vratima i virim kroz špijunku. Vidim Kokola, odahnem i otvorim vrata.
On ulazi sa upitnicima iznad glave i pita me: šta je tebi, nikad ne pitaš ‘ko je?
A ja kažem: šta je tebi, gledam horor.
I tad oboje prasnemo u smijeh.