Na početku dopustite mi da mi bude slabo od ovog isforsiranog dana, ali tu ću stati i ne dozvoliti mojim osjećajima da krenu u krivom smjeru.
Kao što sam uspjela ovih dana pročitati svi ste se već izjasnili koliko vama znaći ovaj dan zato ga više neću ni riječju spomenuti. Danas pišem o sreći. Tko je danas uistinu sretan?
Gledam svog brata sinoć, Kokolo i on sjede satima i pregledavaju najnovije svjetske aute. Svako novo otvaranje stranice na kojoj se nalazi zvijer u koju je ugurano na desetke do stotine konja, kod njega izaziva nalete oduševljenja do euforije. Zvuči sretno. Nije mi jasno, zar zbog toga netko može biti sretan?! A opet, može li on shvatiti da sam ja sretna što sam cijeli dan provela za kompjuterom, što sama, što potežući Kokola za rukav da bih imala ovakvu stranicu? On samo u nevjerici klima glavom, kako mi se da. Ne znam. Tolika je razlika među nama, toliko različita ta tablica naših prioriteta, samo nam se isprepleću oni podaci sa uobičajenim ljudskim rutinama kao što su: hranjenje, tuširanje, obavljanje nužde i sa druge strane bratska, odnosno sestrinska ljubav. Zar je to zaista sve? I zar to nije dovoljno?
Gdje je granica kad možemo sa apsolutnom sigurnošću reći: e, sad sam zadovoljan. Gdje je taj, nek mi se pokaže, koji može tako nešto reći.
Možemo globalizirati i nakon sumiranja života, u računici u kojoj se nalazi i dobro i loše, reći da smo “većinski” zadovoljni ili ne.
Čitam nekidan kako su hrvati prosječno sretan narod. Da, prosjek, nevjerovatno kako se ustalila kod nas ta riječ. Ja bih rekla da smo ni vrit ni mimo.
Na pisanje ovog posta potaklo me jedno saznanje, odnosno, surova stvarnost.
Kao prvo, nikad ne volim pretjerivati kad su djeca u pitanju. Moja ljubav prema njima je nemjerljiva u ljudskim razmjerima, ali to nije stvar kojom bi se razmetala. To je moja osobna stvar, ali kad se povede priča u društvu, gdje se nađu dvije mame, naravno da imam što za reći. To je nama (normalnim) ženama okupacija kao i muškarcima vojska. Pa kad krene priča o porodima, a krene, one koje to nisu prošle mogu samo kolutati očima.
E, sada ono na što sam ostala zateknuta.
Povela se u novom društvu priča na tu temu. Sve je prštalo od majčinskih atributa, a onda najednom jedna od prisutnih (nakon više od pola sata) istupi sa zgražanjem. Što nam je? Zašto smo toliko s tim oduševljene? I ona je majka, ali se ne hvali time. (??) Njeno tijelo s kojim nije mogla upravljati, porod, noćno buđenje, užasi………život, razočaranje, katastrofa……
Suze su mi na oči došle. Gdje je to dijete?
Ovakva majka već godinama ima dijete. I ono ima veliku šansu postati isto, bez ljubavi, sreće i ostalog u životu što nam je potrebno kao i kisik.
Tuga rađa tugu.
Kakav čovjek može biti kad ga od rođenja kljukaš time da ga ne voliš ili da je glup. Ne kažem da je to slučaj iz ove priče, jer ne znam, ali ništa lijepo nisam mogla zaključiti.
Čitajući neke knjige sam otkrila da čovjek može svjesno utjecati na ishod svojih osjećaja i postupaka.
Koliko puta je svatko od nas rekao, a i od drugoga čuo: ja to ne mogu. Postavili smo si granicu, ali zaboravljamo da nam nema kraja, samo ako mi tako želimo.
Ja to mogu, ponavljam sebi.
Djecu hrabrim: ti to možeš.
Mi ljudi smo zaboravljivi, stalno nam treba ponavljati. Stalno tražimo potvrdu, kao da nam nije dosta ako nam jednom netko kaže da smo dobri, lijepi, talentirani, voljeni.
Ponavljajte, jer svaki put ćete biti sigurniji u svoju tvrdnju, ali neka ona bude pozitivna.
Ne zadovoljavajte se manjim od sreće.
Još samo o tome zašto – uspješna žena. Psihološki djelujem na sebe, dovoljno dugo sam bila na putu, a sad je došlo vrijeme da se očešem o vrh. Vrh mojih želja. To ne mora zadovoljiti vas, bitno je da sam ja zadovoljna.
Mislite pozitivno!