Čitam ja neki dan u dnevnom listu ili dnevniku (ne znam točno kako se zove) o Singapuru i njihovim sluškinjama. Ne znam da li ste čitali o tome, ali se mene članak strašno dojmio. I to iz više razloga. Prvi je svakako činjenica da se opet u svijetu desio veliki trend služavki. Sada je taj naziv prerigoriozan, ali u suštini one to i jesu. Nitko danas neće reći: ja imam sluškinju nego će reći da mu dolazi “gospođa koja čisti”, “gospođa koja pegla” itd. Konkretno ja ih nazivam “tetama čistilkama” iliti “tetama peglačicama”.
Kao drugo, pogodilo me to što se desio toliki jaz između materijalnog statusa ljudi. Žene su primorane sa svojih otoka otići u velike gradove i pod ugovorima od nekoliko mjeseci raditi, ne vidjeti svoju djecu i obitelji, strašno.
Ono što sad postaje realnost je, da bi današnja obitelj mogla “normalno” funkcionirati i da bi svaki od roditelja bili uspješni u poslu, što se od njih to, naravno, očekuje, potrebno je imati jednu tetu koja će se brinuti za njihovo kućanstvo. Naš standard to, recimo, ne može podnijeti, ali postoji pretpostavka da bi moglo podnijeti kad bi ljudi počeli razmišljati na pravi način.
Ovako, primjerom mogu navesti svoju obitelj čiji su mi običaji i navike poznati kao i obaveze.
Ima nas četvero, svi se dižemo u 7:00, dok se spremimo, razvezemo djecu po školama i vrtićima, svatko kreće obavljati svoj posao. Do 9:00 smo na svojim radnim mjestima. Muž radi u firmi koja je dosta blizu doma, a ja radim doma. U nekim slučajevima to može biti idealno, ali u mom sigurno to nije jer svako malo zavirim što u kuhinju ili dječju sobu ili bilo gdje, gdje ću ugledati svu silu posla koji treba obaviti, ali ne smijem,jer se u tom trenutku nalazim na radnom mjestu. Tko može imati toliku moć da u istom prostoru samo u različito vrijeme razluči kad je vrijeme za posao, a kad za obitelj. Moram priznati da sam sa vremenom oguglala na stvari kao što su neoprano suđe, a to navodim kao kamen spoticanja koji me prvih par mjeseci ovakvog posla stajao vremena, jer sam si u glavi zabrijala da ne mogu obavljati nikakav posao dok mi nije apsolutno uredna kuća. Ubrzo sam shvatila kako to nije toliko važno, jer je posla bilo sve više i više, prioritet nije bila kuća nego klijenti čije sam rokove trebala poštivati. Moj stan je na dane počeo izgledati kao da je uragan kroz njega prošao, a najviše je to smetalo mom mužu kojeg sam navikla u prvim godinama braka da je sve ulašteno. Šokove je doživljavao kad nije bila čista baš ona košulja koju je namjeravao obući. Rasulo je trajalo, posao je rastao i došlo je do vrhunca. Logično je bilo još i prije za pretpostaviti da će nam trebati netko tko će pospremati kuću i peglati, jer ja to više ne stignem. Danas je tako puno nezaposlenih i zašto ne zaposliti nekoga, barem na par sati dnevno. Idealno. Koliko god to bilo “puno” za platiti, jednoj obitelj, isplati se. Djeca nas nemaju preko tjedna iako smo svi zajedno,nakon što se oni troje vrate doma. Muž kad dođe krene naganjati svoj privatni posao, ja svoj, naravno, još nisam dovršila, izmjenjujemo se u razvažanju starijeg djeteta po njenim aktivnostima, a od sljedeće godine će ih biti više, jer i mlađe dijete kreće na neke od svojih aktivnosti. Cijeli tjedan provedemo u radu, a onda bi barem vikende trebali provesti kvalitetno sa svojom djecom. I tako dolazim do dijela kad uskače osoba koja je odgovorna za čišćenje stana. Nas četvoro krećemo na izlet, ručak ili neku drugu razonodu, puštamo zvijer u stan da nas dočeka sve čisto i pospremljeno kad se vratimo doma. Istina je da si to ne mogu svi priuštiti, ali čovjek koji može razmišljati na način da tako dobiva na vremenu i da na taj način može zaraditi još više novca, taj može biti uspješan. Računica je čista. Samo treba staviti na papir da osoba koja čisti košta 30 kn/h, a osoba koja je zaposli može za to vrijeme zaraditi duplo više, znaći imati u isto vrijeme i ovce i novce.
Želim jednu gospođu na koju mogu računati, dosta ih je već protutnjilo kroz moj stan, ali sam sretna jer mi se sa polica smješka ispeglana roba. Večina će reći da je to bacanje novca, čula sam to već puno puta, ali nije, jer imam svoju računicu. Dovela bih i ja jednu sa tih otoka na Pacifiku, ali nije potrebno, tu ih je toliko puno koji nemaju pojma gdje će i kud će.
Gledala sam sinoć neku reportažu o jednoj mlađoj ženskici koja spava u prihvatilištu. Ma recite mi samo, zar ne bih pomogla toj osobi kad bi je zaposlila. I njoj i sebi, a da imam mjesta u stanu dala bih joj i sobu. Znaći krov nad glavom, hranu i plaću. Obe bi bile sretne i zadovoljne. Zar ne?