Ovo je jedan od onih dana kad sam se probudila prepadnuta od godina koje su mi postale kao dani.
Cijelu vječnost sam bila dijete, osnovna škola je trajala cijeli život, ljetni praznici cijelu godinu.
Srednja škola, ne sjećem se, tako je brzo prošlo, a ljetni praznici su trajali tek tjedan dana.
Fakultet sam otegnula cijeli život.
Imam osjećaj da nikad nije postojalo vrijeme bez moje djece, kao da su cijeli život samnom.
Kokola znam cijelu vječnost.
Mojih 28 godina je prohujalo, vječnost je postala godina, godina dan, a dan minuta.
Ne stignem u minuti napraviti sve što bih htjela.
Toliko toga bih htjela.
Ne znam hoću li stići.
Morat ću požuriti.
Šaltam u petu, danas.
zuuuuuuuuuuuuuuuuum
Ne čini li se i vama da vrijeme različito ide, da samo važe kad će požuriti, a kad usporiti?
I to uvijek na uštrb nas.