Kao prvo, mrzim pitanje: zašto, a toliko ga puta u jednom danu ponovim da mi se povrača. Ne samo što ga ponovim, nije to baš kao poštapalica nego me baš zanima. Zašto? Zašto?
Primjetila sam da večinu ljudi ne zanima zašto. Mnogi su se prepustili struji bez suvišnih pitanja. Postoje i oni koji su se nekada pitali, ali su prestali jer su izgubili nadu.
Pitam se zašto? Zbog prozirnih obećanja, zbog straha od novog, zbog toga što mali čovjek ne može ništa promjeniti ili samo zato što nemaju snage. Da, priznajem bilo je mnogo lažnih obećanja i bit će ih još, bez sumnje, no, da li je to pravi razlog za odustati? Zar zbog jedne izgubljene bitke moramo predati rat? Kako glupo i otrcano ovo zvuči, ali sva bit leži u tome, jer kad dijete krene hodati, sigurno nakon prvog pada neće odustati i reći: nemam šanse.
Evo mene sa opet: Zašto, mater mu milu osuđujemo sami sebe? Zašto smo tako prokleto uljuljani u sigutnost lošega? Razumijete li me kad vam kažem da večina ljudi živi loše, pogledajte samo prve susjede, ali toliko ustraju u tom lošemu, jer su navikli da je tako i pomirili se s tim, a ona uzrečica: ne daj bože večeg zla, tako mekano pada na ovo plodno tlo, kao melem na ranu onih koji su pali u bici za bolji život. Sigurni u svom lošem životu, sa strahom od promjena,jer iako je loše oni znaju da će ih takvo loše i sutra dočekati, a ne usude se istupiti i zaželjeti nešto novo, ne mogu živjeti u neizvjesnosti. Koliko je ljudi proživjelo život bez da su ga zaista proživjeli. Šteta neiskorištenih života.
Tko ne riskira, ne profitira, još jedna od ofucanih uzrečica koja je opstala zbog svoje istinitosti. Do promjene na bolje neće doći u životu budemo li sjedili i čekali da netko drugi uzme konce našeg života i upravlja nama kao marionetom. Makar su se neki, izgleda, spretno dokopali tih vaših konaca. Vuku vas koji se prepuštate za nos.
Sjećam se početka osnivanja MLM u Hrvatskoj. Ljude su znale zabljesnuti cifre koje su marketinški podastirali “jadnom”, gladnom narodu, kojeg bi to zasljepilo pa je zaboravio raditi. Snivali su se snovi. Puno glava i dalje sniva. Da mi je vidjeti te oblačke snova. E, jesmo narod. Zabljesnuo nas i američki san, ali nitko nije pomislio da treba zasukati rukave. Neki su zaista pomislili da je to san pa se toga i drže, samo sanjare.
Kako se brzo obogatiti. Na lotu, naravno, ali koliko nas ima šanse dobiti.
Prema tome, zasukati rukave, izaći iz kolotečine, zauzeti se za svoj život i glasovati. Za neke stvari sad je kasno, ali bit će još godina, još sam mlada i željna promjena. Svi ovi “stari prdonje” mi na uši izlaze. Ljuta sam jer sam još u manjini, ali doći će i nove generacije, bit će vremena za one željne boljeg života. Pokušati, a ne uspjeti je bilo vrijedno pohvale, jer ipak znači da nas ima koji imamo hrabrosti, zasad ne dovoljno ali naše vrijeme tek dolazi!
Uključite mozak!
Prije upotrebe promučkajte!