Ma sve se danas mislim ko je izmislio darivanje samo jednom u godini, ono, ko po naruđbi. Jedni očekuju, drugi darivaju, troše, a ko nema zadužuje se, ali se darivati mora. Ma šta ne bi bilo da se daruje kad se oće i onda da to bude od srca, jer mi je nekako teško zamislit da se po narudžbi daruje od srca. Ko kad pucanj pištolja označi početak trke tako i kad pukne Sveti Nikola, ajmo, daruj, daruj. A ja se pitam, a šta je bilo sa darivanjem prije dva – tri tjedna ili prije dva ili tri mjeseca. Kome je onda palo na pamet da pokloni svome bližnjemu ili nekom potrebitom nešto, i to bez posebnog razloga, tek toliko da se zna da i ostalih dana u godini imamo srce. A zato ćemo ovih dana darivati sve, a za ostale dane u godini neka se svi kojima nešto treba, makar i zna pažnje, neka se strpe do sljedeće godine, jer ko je vidio istrošit se više puta za jednu osobu u godini i to kad nije vrime od darivanja.
To šta ja sad tu pensam neće prominit ništa na stvari, niti ću utjecati na globalnu svijest, ali će mi biti lakše.
Nakraju krajeva, zašto uvijek radimo u nekim okvirima. Ovo bunt iz mene progovara, ali zašto kitimo bor? Zašto? Ima li ikakve veze Isus sa time? Zašto farbamo jaja? Zašto bacamo petarde? Zašto radimo išta što su radili oni prije nas i zašto su to radili oni i oni prije njih? Zašto smo naslijedili tu tradiciju i zašto se na kraju pettisućapetstopedesetipet tradicionalnih radnji skupilo u dvije ili tri pa sada imamo za Božić: Šareni bor zajedno sa malim Isusekom, netom rođenim, u jaslicama ispod njega, dok ljudi vani gruvaju petardama, kao ono vesele se (asti majke koje veselje). Koji ludi spoj, jeste li razmišljali o tome.
A tek Uskrs: zečevi, jaja šarene naljepnice za jaja, boje, pilići i opet u glavnoj ulozi Isus koji ovaj put uskrsava. Kakva je sad to kombinacija.
Ne može me nitko razuvjeriti da je netko ovdje pobrkao lončiće.
Šoping groznica je moja najomiljenija tema. Krenimo čoporativno u velike markete, jer tamo je veći izbor. Kupimo puna kolica hrane i uživajmo taj dan puneći ih, jer ćemo to početi otplačivati sutra pa sve do Uskrsa. Vidi našeg malog Božića, ajmo ispeć tonu kolača pa ćemo ispeći i jednog odojka, da se nađe, a francuska salata i još kojekakve delicije, svi se slade do iznemogosti. Trbusi rastu, a onda prođe i Božić i Nova godina, a onda zajedno kukajmo kako smo dobili po par kila jer smo se prežderavali. Naravno, primjer za takvo što nam je sigurno dao taj mali Isusek, naoko nemoćan, a zapravo pravi prožderuš, zar ne?
I tako smo zapeli, htjeli il’ ne u tom čarobnom krugu gdje se sve vrti oko kupi i prodaj. Nisu ludi oni što se marketingom bave, oni dobivaju plaću da misle što bolji način da te zaduže i iscjede, a još najbolje od svega je da ti povjeruješ da to radiš od srca i zato jer je baš to tvoja volja. Neki zlobno trljaju ruke jer pada šuška, a mali ljudi se prežderu jednom godišnje i to krvavo otplačuju, a sve pod parolom “u duhu tradicije”.