Imati auto u meni izaziva dvojne osjećaje. Ako gledam pozitivne stvari jedna od njih je definitivno osjećaj slobode da u svakom trenutku krenem di želim. Bilo to samo do dućana, ako mi se ne da pješice ili pak ako poželim negdje dalje. U svakom slučaju, u gradu ga je dobro imati, jer ritam života zahtjeva brzo doći do željenog mjesta. Lijepo je i kad pada kiša, kad pada snijeg i kad je hladno. Najviše vrijedi zapravo kad imaš djecu. To znači : odvedi, dovedi, prebaci, iskrcaj, pošalji, potraži, ugrij, pokrij i pređi tisuće kilometara.
A onda, jednog dana auto crkne pa onda: odšlepaj, plati, popravi, plati. A uz sve to i ulij gorivo, plati, nedaj Bože razbij se , plati, registracija, plati, nekome se sprnulo da treba imati posebnu “prvu pomoć”, plati, osiguranje, plati, operi, plati. Ja samo plačam, a odakle?
Još jedna divna stvar: nađi parking kad je u gradu gužva. U jutro stigni na posao tako što ćeš se dići pola sata ranije, jer je kolona od tvoje kuće do posla, pa se u istoj koloni, samo u drugom smijeru, vrati nazad doma.
Izbor auta je neizbježan. Ako voziš stari auto taj će biti svako malo na popravku, ako nemaš novaca si osuđen na takav, a da se čovjek malo zbroji bi vidio da troškovi popravka takvog auta su jednaki onoj razlici u cijeni da je uzeo nešto noviji i bolji. Pa ti sada zbrajaj!
Sad sam došla do onog meni najdražeg dijela. Gledam danas poznanika u autu (mrcini), znam da nije baš dobrostojeći, ali tip ima zvijer. E sad se ja pitam, što je to došlo da su se prioriteti u Hrvatskoj tako opako poremetili. Naravno ne kažem da bi svi morali imati prioritete kao ja, ali nije li važnije takvoj osobi imati pošteni krov nad glavom i biti sit, nego da se grči okolo sa otvorenim prozorom i nepoznatim ljudima daje do znanja da on sluša narodnjake, ma molim te.
Ima još jedna stvar koja većini ljudi (bar onih koje ja poznam) ne pada na pamet. Zagađivanje okoliša. Da imam vremena prosurfala bi sada i pronašla statističke podatke na koje sam jednom naletila, ali vjerujte na riječ, auti su s obzirom na broj postali glavni zagađivači, oni velikim dijelom doprinose efektu staklenika.
A pitanje nafte. Majčicu Zemlju muzemo, ali do kada? Stručnjaci kažu da ima još dosta nafte, do kada? Što će se desiti sa ovim silnim autima za 20-tak godina? Ljudi ih samo kupuju, cijena nafte raste. Hoće li auto opet postati privilegija bogatih?
Uz sva ta silna pitanja zgadi mi se život, najrađe bi išla svugdje pješice, što i radim kad sam sama, ali kad su djeca u pitanju izgleda da imam dvostruke kriterije.
Kad bi kod nas taxi bio razumniji u cijenama bez razmišljanja bi ga koristila i nikad ne bi imala auto, a i na putovanja bih išla javnim prijevozom, uopće mi nije bad.
Gledala sam jednom davno neki dokumentarac o nekom glavnom gradu neke države u Africi (Togo?), nemam pojma, uglavnom u cijelom gradu je zabranjen bilo kakav prijevoz osim javni, e to bi bilo dobro u Zagrebu. Komentirali su ljudi: “kako je čisto”, “nema gužve”, “nema smrada”, “djeca slobodno trče ulicama”………..
Tražim li ja to idilu?