Dan je započeo kao i svaki drugi, a završio kao ni jedan do sad.
Sustigla me prošlost koja je cijelo vrijeme visila sa moje cipele kao jesenski list zaljepljen zemljom koju je natopila prva jesenska kiša. Ta kiša i ta jesen su bile; moja prva kiša i moja prva jesen mog života. Slučajni susret je skrenuo moj pogled na pod pa na cipelu i tad sam ga ugledala.
Bože moj, svi su ga vidjeli osim mene.
Sad su mi jasni oni čudni pogledi koji su mi bili upučeni; neki podrugljivi, neki žalosni, neki upitni, a svi oni su nešto čekali. Vidjela sam im to u očima, čekali su da napravim nešto što bi im dalo snage da budu sigurni u svojim jadnim životima pa da zavaljeni u svoje udobne fotelje mogu sa samozadovoljstvom i samodopadnošću nadmeno komentirati da su bili u pravu. Patili su za tim da bi se mogli potvrditi kao zloguki proroci, ali uništila sam im snove.
Niti jedna crna slutnja se nije ostvarila.
Uspjela sam poravnati krive drine, a da nisam ni sama slutila što radim. Bili su ljuti pa su pustili zvjeri prošlosti da me gone. Danas su me sustigle.
Zatečena, šokirana, ljuta, zbunjena, sjetna i na kraju ponosna, othrvala sam se tuzi i pustila bol da me mimoiđe.
Opet nisu uspjeli.
Kako bi Jesenjin rekao “nemoj budit odsanjane snove”, tako i ja danas kažem.
Zpečatit ću to sada i otrcanom frazom “okrenuti novu stranicu”.
Mirna sam, a to je bitno.
Proanalizirala sam to danas stotine puta i pokušavala sagledati iz svakog ugla. Samo jedno pitanje se nametalo kao odgovor: Kakav čovjek moraš biti kad ti je tuđa nesreća bit tvoga bića?
Sada više nije bitno.
“Oprosti im Bože jer ne znaju što čine”.
Pouku sam izvukla.
Sve što je važno su ljudi koji sačinjavaju moj dom. Za njihovu sigurnost se vrijedi boriti, a za sve drugo mi se živo ….!
Živile moje ljubavi, a vi koji nemate muda biti iskreni i koji ne znate voljeti ni ljubav pokazati……..žalim vas!