Kakav ste domaćin?
Odmah u startu se odrađujem, jer sam odavno shvatila da smo svi različiti i da ja nisam ovdje da bi sudila drugima, ali ne mogu sakriti da me poneka vijest ovog tipa zabavi.
Nekidan sam čula pričicu o tome kako su moji prijatelji pozvani na rođendan. Čovjek ih je fino nazvao da dođu tu ti tu i onako usputno rekao da donesu sa sobom ono što žele popiti, a vrhunac svega, ako su već mislili kupiti neki poklon, neka ga ne kupe nego te novce koje su namjeravali potrošiti fino ubace u škrabicu kraj vrata kad uđu. Čovjek skuplja novce za nešto. Juhu!
Može li se ovakvo ponašanje oprostiti čovjeku koji je u tridesetim godinama? Da je to bilo u tineđerskoj dobi, mogli bi reći: bio je mlad i lud, ali što je čovjek sa tridest godina, svojom plaćom, oženjen, sa djecom, koji se na ovakav način postavi? Da li je to pitanje odrastanja, neodgoja, škrtosti, neznanja? Ne znam, ali je strašno.
Da živim stotine života, nema šanse da bi ikada napravila tako nešto.
Kad slavim rođendan, što je doduše sve rijeđe i rijeđe, i pozivam sebi drage ljude, ne pada mi na pamet da bi od njih tražila poklon, a kamoli da donesu nešto za piti. Nastojim osigurati sve, hranu, piće, grickalice, slatko…sve što ide uz nekakvu proslavu.
Druga stvar je kad se rade zajedničke proslave nove godine, pa svatko da dio novca i onda se zajednički kupuje sve potrebno, ali čak i u tim okolnostima, ako se takvo što radi kod mene, ja dajem sve od sebe, nakuhavam i spremam i daleko više nego je procijenjen dio koji moram dati i uopće me nije briga. Zaista želim da onaj koji dođe kod mene bude zadovoljan u svakom pogledu.
Naravno da se družimo i bez velikih zabava, ali nije bilo druženja kad i u najvećoj oskudici nisam imala nešto za ponuditi gostu.
Bilo gdje kod svoje rodbine da dođem guše me hranom i svima je poštapalica: a jesi li gladan? Dugo sam se godina grozila toga što me svi silno žele našopati, ali nikada i niko mi nije rekao da sa sobom donesem što ću piti. To je tek trašno, ja sam zgrožena i možda nisam u pravu, ali moja osoba se buni protiv toga svim svojim bićem. Vi presudite!
No nisu samo retardirani pojedini domaćini, jer bila sam svjedokom sumnjivih radnji gostiju. Dakle, jedan školski primjer kakav ne treba biti gost se odigrao ovako: čovjek je sa sobom donijeo kod domaćina bocu vina i kako ga nije stigao popiti do trenutka kad smo išli doma, fino ga začepio i vratio doma.
Možda sam ja iz zabiti gdje je ponašanje domaćina i gostiju oprečno ovim primjerima gdje se traži milost i škrtost postaje vrlina (?), možda sam puki Balkanac, ali ako je biti dio zapada tražiti od gostiju da mi u škrabicu stavljaju novce i da poskriveči vraćam doma donijeto vino, onda želim ostati Balkanac. Neka sam i seljakinja, neka sam i bilo što progrdno, suprotno od onoga što je vrlina za jednog velebitnog Europljanina, ali ću za razliku od svih takvih biti čovjek (doduše, rasa u izumiranju).