Sve životne faze
Ne mogu reći da sam mogla uvijek strogo odrediti granice prelaska iz jednog dijela života u drugi, ali kako su mi i drugi rekli za moju djecu dok su odjednom prelazili iz pelena na gaćice, iz pužućeg položaja u hodajući, iz umiljatog djeteta u prgavo; to su ti samo faze, tako sam i ja imala svoje faze i upravo sada sam prešla u novu fazu svog života.
Smatram da sam iz jedne kreativno uspavane faze prešla u budnu, kao da sam se iz nekog sna u kojem sam strogo bila orjentirana na svoju djecu prešla u novo poglavlje svog života.
Problam je nastao onog trenutka kad sam postala svjesna da ovu novu fazu moram prilagoditi dosadašnjem životu, jer ne mogu samo tako odrezati činjenicu da su moja djeca tu i da se ne mogu praviti da ne postoje. Upravo zbog te činjenice je nastao kaos u kojem sam trebala vremena da bi sve to posložila.
Najteže je bilo priznati sebi da sam neorganizirana, a čini mi se da je to boljka mnogih od nas, sudeći po dojmovima koje sam prikupljala osluškujući taktove tuđih života.
I sad razmišljam kako nam riječi mogu biti jače od djela, jer slušajući me, mnogi su dobili dojam da znam što želim, što i je neoboriva istina, ali put kojim sam trebala poći da bi ostvarila svoje želje nisam znala pronaći.
Kako je ona stara izreka istinita da čovjek koji traži i nađe, tako sam i ja kopala mjesecima sve dok se klupko nije počelo odmotavati.
Ono što sam htjela raći je da čovjek samo treba biti uporan i da je moguće bilo što ostvariti, ali treba se oboružati svim onim hvalerijednim kvalitetama kao što su strpljivost, upornost i naravno znanjem, ali tome pridodati i ono što je, bez obzira na pamet ili talent najvažnije: treba poznavati prave ljude.
Tako se sada vraćam opet na životne faze. Bila sam i u društveno uspavanoj fazi u kojoj nisam željela poznavati nikoga. Sad iz ove perspektive gledano, nije mi jasno kako sam uspjela živjeti ne imajući svoj društveni život. Nije bio problem imati društvo, ali je činjenica da ga ja nisam htjela imati, barem ne ono koje mi se nudilo. Moja mama je često znala reći da sam previše komplicirana i izbirljiva, ali ja to tumačim kao da sam barem uvijek znala što želim, odnosno ne želim. Bila sam prva u generaciji koja sam postala majka i dok su se drugi zabavljali ja sam bila doma, ne samo zbog djeteta nego i zbog financija koje su u ono vrijeme bile oskudne tako da je i to ubijalo moju želju za izlascima. Ulovila sam se u koštac sa režijama i odtalim daćama i nedaćama stamostalnog života. Nisam imala dušu koja bi se mogla solidarizirati samnom, jer bila sam par koraka ispred svih onih koje sam poznavala, a one koji su mi trebali nisam znala gdje naći. Jednostavno sam uključila hold on po pitanju prijatelja.
sad sam u totalno suprotnoj fazi, sa svih strana imam, kako bi moja prijateljica rekla, “neodrađena druženja”. U mome životu je sad previše ljudi koje trebam i želim, na kraju krajeva, ugurati u svoj život. Tumačim to sebi kao odrađivanje zaostalog gradiva i tako dolazim do poante ovog posta.
Razvijam se, jasno vidim gdje ide moj život, a kao sam po prirodi control freak napokon sam pohvatala sve konce prelaska i obuzeo me mir. Napokon osjećam sigurnost ovdje gdje sam došla.
Strah od nepoznatoga čovjeka zna natjerati da odustane. Nitko od nas ne zna što nas čeka iza zatvorenih vrata. Slikovito opisujući moje prelaske moram reći da sam ja jedna od onih koji kruže okolo ispitujući teren pa se umjesto ravno na vrata zaputim pod prozor i onda se skakučući nadvirujem pa kad sam sigurna što me čeka unutra hrabrije se hvatam za kvaku.
Kad mi je teško i kad nemam dovoljno hrabrosti samu sebe bodrim riječima koje zaista drže vodu: kao prvo, nitko nije sto posto siguran u sebe, ma koliko imao masku stijene na licu i nitko nije viši čovjek od mene ma kako se želio prikazati takvim, a drugo, ono što je najvažnije: samo jednom se živi i kad mi je već dan ovaj život onda ću ga iskoristiti najbolje što znam.
I vama želim isto!