Samoća
Koliko sam puta tijekom života patila što ni tren nisam uspijevala biti sama, čak ni na onom najsvetijem mjestu u majčinoj utrobi, čak ni tamo. Nakon toga krevet, soba, razred, grad, sve je to bilo jednako njeno kao i moje. Patila sam za tim komadićem samoće, čak bi pristala bila i na krevet u sobi u kojoj ne stane ništa više, samo da su mi ponudili, ali nisu. Ona je bila sveprisutna, jedino, hvala Bogu, barem nismo dijelile ljubav, prijatelje i slobodne aktivnosti, a odjeća je bila njena meni nedostupna, a moja njoj na raspolaganju, ali je nije htjela.
Bratska ljubav.
Trpila sam je punih sedamnaest godina, a kad sam je napokon otrpila i kada smo otišle svaka na svoju stranu, svaka u svoj brak, shvatila sam da nikad nije bilo trpljenje u pitanju nego čista ljubav.
Iz sobe sa sestrom uletjela sam u brak sa Kokolom i posljednji bračni krevet u podstanarskom stanu koji sam dijelila sa sestrom uletjela sam u drugi podstanarski bračni krevet sa Kokolom. Opet se netko naljepio na mene. Opet je ljubav u pitanju i tko je tolko blesav da se buni što voli i što ga se voli, ali ni tu se stvar nije zaustavila. iz utrobe moje izašlo je dvoje – ljubavnih priljepaka. Ne sad da više nisma sama nego vapim za malo vlastitog prostora, a oni načičkani jedan do drugoga staviše me u centar svojih života i tko sam ja da tražim komadić zraka u zamjenu za ljubav koju mi dadoše.
Bila bi bezobrazna kad ne bih spomenula da si ipak dam ponekad malo oduška, ali ne želim znati koliko je hladna polovica našeg bračnog kreveta kad Kokolo nije na njoj, ne želim se ujutro probuditi, a da mi pola pokrivača nije otelo jedno od djece koje se došuljalo ranom zorom.
Ne znam kako je probuditi se sam u sobi, a kamoli u praznom stanu.
Ne znam kako je plakati sam bez topline nečijeg ramena.
Ne znam kako je vrištati u sebi jer nema uha koje bi čulo moj vrisak da je na glas.
Ne znam kako izgleda ručak u kojem nema žustrog raspravljanja oko sitnica.
Ne znam kako je to kad vičeš na sve da se stišaju.
Ne znam kako je to kad šećeš gradom, znajući da te doma ne čeka nitko.
Ne znam i ne želim znati.
Vjerujte mi sve je više onih koji to znaju, a ne bi tako trebalo biti.
Svi mi ispod svojih slojeva imamo srce, ma kako ga nastojali zaštititi i svi smo ranjivi i svi želimo nekoga kraj sebe