Horor u produkciji kućne radinosti
Prije nekih dva – tri dana, dok sam sjedila zavaljena u fotelji, iscrpljena nakon pretrčavanja cijelog grada uzduž i poprijeko tijekom cijelog jutra, gledala sam igru svojega malog Ćuka. Zahvaljivala sam Bogu što se napokon to dijete znalo samo zabaviti. Bila sam zabrinuta prije za njega jer je uvijek trebao imati društvo u igri, dok je Fjokica sasvim lijepo znala u nekim trenucima stvarati predstave sama u ulozi zamišljenih likova. Lijepo je bilo gledati kako bi joj se mašta raspojasala pa je držala prodike, monologe, dijaloge, glumila sreću, tugu, vikala, borila se sa zmajevima, bila čas dimnjačar čas princeza, princ, prodavačica….znala je biti sve i nikad mi nije palo na pamet da tu nešto ne štima, jer je znala biti odmjerena, znalo se kad je kraj i nikad nije bila nekakav sumnjiv lik, ipak sam znala analizirati tu njenu igru, međutim, gledajući Ćuka nemalo sam se zabrinula.
Njegova igra se sastojala u tome da slaže ukrasne jastučiće na kauču. Nije bio dugo zadubljen u slaganje kad je najednom trkom i sa jednim jastukom u rukama krenuo u hodnik. Pozorno sam ga promatrala dok je on trčeći odlazio i dolazio sa jastucima dok ih napokon nije počeo slagati po podu. Nema mi užasnije stvari od jastuka na podu. Pet tisuća puta sam im ponovila da ih ne stavljaju na pod, ali oni se često, gotovo prečesto, nađu na zabranjenom području. I ovaj put sam ga opomenula, a ta opomena je bila ujedno i poluga za otvaranje Pandorine kutije, jer ono što je sljedilo je bilo na nekoliko trenutaka i previše za mene. Dakle, kad sam mu rekla da digne jastuke sa poda, brzo je odgovorio da ih ne smije dignuti i da moraju biti tamo. Silno me zainteresirao način na koji je to rekao i zato sam ga tražila da mi objasni zašto, a on, ni pet ni šest, reče kako je “gospodar” tako naredio. Knedla u grlu se stvorila i prije nego sam trepnula, oči su se širom rastvorile i sad sam u nevjerici gledala svoje vlastito dijete, moju ljubav, ono što je od mene proizašlo, proizvod moga truda u nastojanju da postane čovjek. Isuse, što sam krivo napravila. Upitala sam ga gdje je taj “gospodar”, a on prstom pokaže mjesto pored sebe i kaže: ovdje. Omlohavile su mi ruke i noge, grlo se osušilo, a kroz moju glavu tisuće paranoičnih misli vezle su u sitno mrežu prožetu šizofrenijom, paranormalnim fenomenima, okultnom, mistikom i svim radostima lude glave u jednom biću zajedno. Da, zapravo, ja sam ta koja smišlja te zaplete i do sitnih detalja razrađene scenarije u kojem nedužno janje postaje kanibal i nije slučajnost da to sve stavljam u jednu rečenicu, jer ono što krije moja glava, u većini situacija nastojim sakriti, ponekad bojeći se same sebe, a ponekad bojeći se reakcije onoga koji sluša. Nije lako znati da te svaka riječ može osuditi. Tražim smisao u rečenom, ali riječ “gospodar” previše teška da bi se lagano raspetljala, više je kao teret, ovješen oko mog vrata koji mi sa podrugljivim smješkom stavlja bljeskove u glavu pa vidim inserte iz filmova u kojem su glavni likovi u posjedstvu raznoraznih “gospodara”. U pomoć, vrištim u sebi: moje dijete ima gospodara. Bože, smiluj mi se, zapravo njemu, nama, više ni sama ne znam. Sve što je dalje rekao i što sam i sama rekla više ne znam, jer palo je u zaborav onog časa kad je rečeno, utjecajem više sile koja mi je blokirala mozak onom jednom riječju koja se prijeteći nadvila nad mojom mišlju. Dobro, rekla sam sama sebi, tek nakon one prvobitne reakcije, ova stvar se mora ispitati, neću napračac stvarati priču, čemu sam sklona, doduše povremeno, ali ipak sklona. Analizo, dođi u pomoć i idemo sa činjenicama. Nabrajala sam si satima poslije razloge zašto bi to moglo biti u redu, dozivajući u sjećanje sve pohranjene podatke koji su mogli parirati onim insertima iz filmova. Donekle smirena, poslije sam stavila dijete na spavanje. Kokolo tad još nije bio doma, a i kad je došao ja sam već bila prazna da mu nisam ništa spomenula, ali sutradan se priča nastavila, srećom, Kokolo je došao tek par časaka nakon što sam ja već bila u drugom deliriju provociranim sličnom situacijom u kojoj je Ćuk posluživao kavom svoju mamu koja je sjedila na kauču dok sam ja, njegova prava mama, sjedila na fotelji.
Sklona dramatizaciji, kakva i jesam, odmah sam Kokolu prenijela cijelu priču o “gospodaru” te moje sumnje i dvojbe. Bez riječi je krenuo za Ćukom u kuhinju da bi se nakon nekoliko minuta vratio u sobu umirući od smijeha predstavljajući mi osobu koja se krije iza prečasne titule: gopodar.
Gospodar je ni više ni manje nego KONOBAR. To je čovjek koji drži sve uzde u svojim rukama. On može slobodno šetati iza šanka, ljudi mu daju novce, ima puno žetona za biljar, ima puno sokova i kava, stalno šeće između stolova, ima puno pizza i hrane, premješta stolove, stolice i “jastuke” (gle kako sad imaju značenje), drugim riječima; čovjek je jednostavno; gospodar!!!
Evo ti lude majčine glave, samo mi dajte povoda smisliti ću najbolju scenu za horor. Dijete kao dijete, mogu samo Bogu zahvaliti da nije tup, nego je od majke nasljedio bujnu maštu pa mu nije teško igrati se sam.
Teško mi se pomiriti sa činjenicom da sam onaj trenutak kad sam rodila prvi puta zapravo automatizmom uključila i ono dugme za paranoju, a sjećam se da sam često znala upitati svoju majku zašto je paranoična. Sad znam: ZATO!!!