Što za mene znači muzika? Nekada ništa, a nekada sve. Ima trenutaka kad jedino ono što želim čuti je apsolutna tišina, a danas, danas je moje uho odlučilo čuti par nota.
Lagano spušteno sjedalo u autu, moj sat vremena mira. Odlučujem ignorirati činjenicu da se nalazim pod narančastim svijetlima u centru grada, izložena znatiželjnim pogledima prolaznika. Zatvaram oči i prepuštam se muzici s radija. Rock antologija.
U duši sam čista rokerica, a večeras sigurno. Električna i bas gitara u mome želucu stvaraju punoću. Pluća se pune zrakom. Otežano dišem. Trenutačno mogu živjeti muziku, ona je oko mene i u meni. Prolijevala bi se po sjedištu samo da mogu.
To se događa kad me takne u žicu, a večeras me uspjela taknuti.
Jedino što mogu usporediti sa tim osjećajem je potpuna predanost u ljubavi.
Ne bih ja bila ja da se ne zaustavim trenutak u svom zanosu i nabacim koju analizu. Nema te muzike kao što je ova što me može toliko rasturiti. Može biti dobra, plesna, živa, interesantna, ali ova, ova mi dolazi do srca.
Da li je voljeti i doživjeti određenu muziku dio nasljedstva ili je takvo nešto stečeno, ne znam. Ja sam istraživala, ali očito nikada dovoljno da bi se svrstala negdje, a kad me netko pita što volim ili što slušam jedino mogu odgovoriti da je to ono na što mi srce brže zakuca. Da, tako mogu raspoznati dobru od loše muzike.
Prava muzika svima nama je ona kompatibilna s nama, ma koliko to hladno zvučalo. Bez obzira koliko bilo privlačno imati irokezicu, marte, kožnjak, zakovice, ziherice ili bilo što što bi nas svrstalo “negdje”, ako to ne osjećamo uzalud nam trud.
Muzika se živi, Određenoj muzici se pripada u srcu ili ne.